Hrvatski olimpijski odbor (HOO) nedavno je po prvi put dodijelio Nagradu 'Milan Neralić' za izniman doprinos razvoju sporta na lokalnoj razini. Pomoćnik glavnog tajnika HOO-a za lokalni sport Siniša Krajač, inače osobni prijatelj predsjednika KŠZ i ZŠKŽ Želimira Feitla, bio je inicijator uvođenja ovog priznanja.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša naglasio je da je upravo ovakvo priznanje zaslužnicima iz sporta na lokalnoj razini bilo nužno potrebno „jer u sportu najčešće sve i počinje iz malih sredina, s lokalne razine“. Povodom Svjetskog dana sporta i idućih godina HOO-ova Nagrada 'Milan Neralić' dodjeljivat će se fizičkim osobama kao nagrada za životno djelo u djelatnosti sporta na lokalnoj razini te pravnim osobama za dugogodišnji doprinos razvoju lokalnog sporta.

Sadržaj se nastavlja...

Prvi laureati jesu: Anton Peruško (Sportska zajednica Istarske županije), Slobodan Gračaković (Zajednica sportova Primorsko-goranske županije), Emil Pravdić (Savez sportske rekreacije Sport za sve Osječko-baranjske županije), Zlatko Lasan (ŽRK Dugo Selo '55) i jedna udruga - Sportska zajednica grada Zadra, u čije ime je priznanje primila njezina predsjednica Snježana Jurinić.

PRVA OLIMPIJSKA MEDALJA

Trofej koja nosi ime po legendarnom slunjskom mačevatelju, prvom Hrvatu osvajaču olimpijske medalje (bronca na OI u Parizu 1900.), HOO je utemeljio odlukom Vijeća na 24. sjednice još potkraj ožujka ove godine. Nagrada se sastoji od pisane povelje te skulpture povezane s Neralićevim likom i djelom. Autor pobjedničkog rada je student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Matija Gajić Puškarić. Njegov originalni uradak na svečanosti je uručen Ivanu Požegi, zamjeniku gradonačelnika Slunja, rodnog grada Milana Neralića.

Milan Neralić prvi je Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju. Dogodilo se to 1900. na drugim modernim Olimpijskom igrama u Parizu. Neralić je pod zastavom Austro-Ugarske osvojio broncu u mačevanju, u disciplini sablja za profesionalne učitelje mačevanja. Ovaj rođeni Slunjanin poznat je i po tome što je prvi primijenio takozvani „leteći ispad“, munjeviti ubod protivnika iz visokog skoka.

HRVATI POD ZASTAVAMA AUSTRO-UGARSKE, KRALJEVINE JUGOSLAVIJE I SFRJ

Hrvatski su sportaši do stvaranja neovisne hrvatske države na ljetnim olimpijskim igrama nastupali pod zastavama Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije. U tom su razdoblju osvojili brojne medalje, posebice pod zastavom Kraljevine Jugoslavije i SFR Jugoslavije. Od ukupno 83 odličja koja su osvojila te dvije zemlje, hrvatskim sportašima pripada 41 medalja. No ipak, te se medalje pripisuju Srbiji, a ne Hrvatskoj, jer je nevjerojatnom i nepravednom odlukom MOO-a Srbija slijednica „prve i druge“ Jugoslavije, pa će te tako uz imena Mate Parlova, Đurđice Bjedov ili Matije Ljubeka na popisu medalja moći pročitati Srbija, iako je jasno da se radi o hrvatskim sportašima …

DRUGA OLIMPIJSKA MEDALJA

Hrvati su drugu svoju olimpijsku medalju osvojili na OI 1924. u Parizu. Braća Ante, Frane i Šimun Katalinić, Petar Ivanov, Viktor Ljubić i Bruno Sorić bili su članovi talijanskog osmerca koji su se okitili brončanom medaljom. Riječanin Dragutin Ciotti prvi je hrvatski gimnastičar s olimpijskom medaljom. Na OI 1928. u Amsterdamu osvojio je broncu u momčadskom višeboju. Tadašnju osmeročlanu reprezentaciju sačinjavalo je sedam Slovenaca, od kojih je najpoznatiji Leon Štukelj, i jedan Hrvat - Ciotti.

Ivan Gubijan je 1948. u Londonu bio „srebrni“ u bacanju kladiva. Gubijan, rođeni Bjelovarčanin, prvi je hrvatski atletičar koji je uspio osvojiti olimpijsku medalju.

Prvo zlato hrvatski sportaši osvojili su četiri godine kasnije 1952. na Igrama u Helsinkiju. Četiri člana splitskog Gusara Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić osvojili su zlato u veslačkom četvercu.

U Melbourneu 1956. je „srebrnu priču“ zaokružio Bjelovarčanin Franjo Mihalić osvojivši drugo mjesto u maratonu.

HRVATI U NOGOMETNOJ MOMČADI

Nogometna momčad Kraljevine Jugoslavije na Igrama 1920. u Antwerpenu nije se okitila medaljom, no za hrvatski sport važna je zbog činjenice da je u njoj igralo čak 11 Hrvata, tako da se može reći kako je to prva hrvatska momčad koja je nastupila na Olimpijskim igrama. Hrvati su učitelji nogometa na ovim prostorima, a oni sami nogomet su usvajali od Čeha. Takav je bio i rezultat u jedinoj utakmici koju su odigrali u Antwerpenu. Poraženi su od Čehoslovačke 7:0.

Pod zastavom „Druge Jugoslavije“ Hrvati su osvojili dvije medalje na OI 1948. u Londonu. Nakon što je pobijedila Luksemburg, Tursku i Veliku Britaniju, izgubila je u finalu od Švedske 3:1, a u svojem sastavu imala je čak 12 hrvatskih nogometaša: Zvonko Cimermančić, braća Željko i Zlatko Čajkovski, Bernard Vukas, Franjo Wölfl, Božo Broketa, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Franjo Šoštarić i Josip Takač.

Nogometna reprezentacija ponovno je bila srebrna. Ovaj put u momčadi je bilo 10 hrvatskih nogometaša: Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Ivica Horvat, Bernard Vukas, Branko Zebec, Vladimir Čonč, Vladimir Firm, Slavko Luštica, Stjepan Bobek i Zlatko Čajkovski. Nogometaši su treće srebro zaredom osvojili u Melbourneu 1956. U momčadi je bilo 5 hrvatskih nogometaša: Mladen Koščak, Ivan Šantek, Zlatko Papec, Luka Lipošinović i Joško Vidošević. Nakon tri uzastopna srebra, nogometaši su konačno došli do zlata 1960. u Rimu. Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Željko Matuš, Zvonko Bego i Tomislav Knez hrvatski su nogometaši koji su se okitili zlatom.

HRVATI U VATERPOLSKOJ REPREZENTACIJI

U postavi vaterpolske reprezentacije bivše države koja je stigla do srebra nastupilo je čak 9 Hrvata: Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Veljko Bakašun, Ivo Štakula, Ivica Kurtini, Zdravko Ježić, Lovro Radonjić, Marko Brajnović i Vlado Ivković. Vaterpolisti su ponovno osvojili srebro 1956. i opet je u momčadi bilo 9 Hrvata: Juraj Amšel, Zdravko Kovačić, Ivica Cipci, Hrvoje Kačić, Marijan Žuželj, Zdravko Ježić, Lovro Radonjić, Tomislav Franjković i Vlado Ivković.