Rodio sam se u ono crno vrijeme kad je sve bilo „naše“. Nije bilo bogato, nije bilo mnogo, ali kako je bilo „naše“ i „narodno“, bilo je sve. Svega smo mi to, kolektivno i bratski, bili vlasnici i nismo Bog zna što imali. Sjećam se vremena kad su u izlozima bili samo drveni modeli čokolada, a čokolada nije bilo ni na televiziji. Jer nije bilo televizije. Onda su, polako i gotovo nevidljivo, oni koji su upravljali tim „našim“ počeli imati više od nas ostalih. Nije to bilo, ako danas brojimo i ocjenjujemo, mnogo, ali bilo je nezamislivo više od onog što smo svi ostali imali. Nakon tog vremena takozvane socijalne diferencijacije, i oni manje privilegirani počeli su skupljati „svoje“ i odjeljivati se od „našeg“. Pa su se počele graditi kuće u predgrađima, vikendice po planinama i odabranim mjestima na Jadranu, jugići i stojadini pojavili su se na cestama, a i poneki autić zapadne klase, pored službenih vozila prve skupine. Stanovi su se i dalje dobivali, ali i kupovali, odlazilo se popuniti zalihe na zapad (Leibnitz, Trst ili Graz, a poneki u London). Posebno povlašteni dobivali su pozicije u Moskvi i Dederoniji i tamo stvarali pogodni teren za buduće pretvorbe i privatizacije.

Kako god, sve ono veliko, tvornice, ceste, željeznice, PIK-ovi i ostalo bilo je i dalje „naše“, što god to u kojem trenutku značilo. Zamlja je bila naša, od Vardara pa do Triglava. Tako je izgledalo, tako je pisalo u Ustavu, a bilo je ipak samo približno tako. Kako reče jedan četnički pjesnik „Od Vardara pa do Triglava, veliko se sranje odigrava“. Kad je to napisao, nismo baš sasvim shvatili, ali za par godina sve je postalo u potpunosti jasno.

Sadržaj se nastavlja...

Zakurilo se po nacionalnim, vjerskim i svim drugim osnovama, krv je potekla na sve strane, od Vardara pa do Triglava, a nitko nam u toj gunguli, u velikosrpskoj agresiji, u ratu za pravdu i domovinu, kako god nazvali vrijeme klanja, nije rekao da više nema i neće biti „našega“, da će i „mojeg“ biti sve manje i manje, svakom poreznom i drugom reformom, a da će „njihovo“ rasti. Država je postala svetom kravom, jedinim ciljem sama po sebi, pa je logikom stvari sve naše postalo državno. Nitko patriotski raspoložen, a svi su bili, ili gotovo svi, patrioti u to vrijeme, nije se mogao ni htio pobuniti na činjenicu da nam država, naš tisućljetni san, postaje bogatom, da dobiva u vlasništvo sve ono što je nakaradnom logikom bilo proglašavano društvenim i našim u crnom sustavu nenarodnog vladanja. Država je dobila tvornice, ceste, žljeznice, PIK-ove, nekretnine i sve čega ima, sve što se vidi i ono što se ne vidi tako lako. Toga je bilo toliko da ni do dana današnjeg gospođa država, naša jedina i neprocjenjiva, nije uspjela napraviti inventuru i popisati što sve ima. Sad osniva ministarstvo i možda Marić uspije dobiti popis onog što je danas državno. I što više nije naše.

Nakon što je imovina postala državna, država je odlučila, voljom vlasti, naravno, da ona, zapravo, ne želi i ne smije biti vlasnik tvornica, zemlje, poduzeća i sličnog. Jer je to socijalizam, a socijalizam ne želimo (mada se ne sjećam točno kad su to Hrvatice i Hrvati rekli da žele promjenu u ovaj kapitalizam kojeg danas imamo). Pa je, komad po komad, država imovinu dijelila. Ponekad je i prodavala, ali to je ipak bila iznimka. Odjednom su se pojavili Todorići, Kutle, Gucići, Hanželi i ostali, bogati do nezamislivih razina, a da nitko nije mogo objasniti otkuda. Drugi su postali, preko noći, zaposlenici kod istih, zahvalni što ih gazda hrani, a ostali su ustanovili da „njihovih“ tvornica i njihovih radnih mjesta više jednostavno nema, isparili su na neke tamo otoke, a oni su postali nezaposleni. Trajno i zauvijek.