KAportal LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Nevidljivi | Karlovački informativni web portal
PANDEMIJA KORONAVIRUSA

LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Nevidljivi

nikola-vuljanic-PRAVA FOTKAPred dvadesetak godina jedan mi je istaknuti član i čelnik stranke na vlasti samouvjereno u razgovoru ustvrdio da je povijest Hrvatske počela devedesetih i s njima, a da je sve ono prije bilo bezvrijedna predpovijest i preprema za veličanstvene dane njihove vlasti. Slično su pričali i oni pri njih, a vjerojatno i oni prije ovih drugih, pa tako sve do seobe naroda, a možda i do silaska s drveta u afričkim savanama. Prije njih nije bilo ničega, kažu oni i živo su uvjereni da je to prava i jedina istina.

Na njihovu žalost, a na sreću povijesti, to baš i nije tako. Bilo je ljudi i prije, bilo je dobrih i zlih, poštenih i nepoštenih, pametnih i onih drugih. Kao što ih i danas ima.

Sjećam se tako vremena (pretpostavljam da nema baš mnogo onih koji se toga sjećaju) kad je naš grad imao jednog profesora (gospodin Rudolf Dubravčić) za gradonačelnika. U to se doba ta funkcija nekako drugačije zvala, ali čovjek je po svim kriterijima bio baš to – gradonačelnik. Mogli ste ga svakodnevno vidjeti u šetnji gradom, s rukama na leđima, malo pognutog prema naprijed. Razgledavao je grad i pamtio sitnice koje je trebalo popraviti. Tog je i onda bilo mnoštvo, kao što sitnica za popraviti ima i danas, s tim da je grad onda bio, vjerovali ili ne, veći. Svi gradski fakinčići, svi smetlari, sve kumice i svi šetači poznali su gradonačelnika. I pozdravljali smo ga s „dobar dan, gospon Ruda“. Nikom nije palo na pamet da ga oslovi s „druže“ na cesti. Bio je gospodin po definiciji, a ta je riječ u to vrijeme imala sasvim drugačije značenje nego danas. Danas je svatko gospodin, a nitko nikome nije drug.

Kako god, gradonačelnika se moglo svakog dana vidjeti na cesti, moglo se s nim prozboriti koja riječ i lako ustanoviti da je to jednostavno pristojan čovjek koji vodi grad i koji se grada ne srami niti se njegovih stanovnika boji. Na cesti su se mogle vidjeti i druge lokalne „veličine“, direktori velikih tvrtki, šefovi svega i svačega. Pojaviti se uživo pred građanima izgleda da je bila obveza. Nigdje to nije pisalo, ali događalo se.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Grad se smanjio, nekako sažeo, ljudi se na cesti gotovo i ne pojavljuju, pa ni naši čelnici. Jedno se vrijeme moglo vidjeti par starijih čelnika stranke na vlasti u istoj pozi, s rukama na leđima u šetnji gradom. Valjda su zapamtili kako se to radilo prije. A onda ni to. Gradonačelnika možete vidjeti tako da se prijavite (preko sekretarice) za razgovor s njim, a druge ni tako. Nema ih i s vremenom im se zaboravi ime i lik. Ostaje samo anonimni autoritet.

Jasno je i ne treba dokazivati da su osobe od društvenog autoriteta javne osobe i da bi ih javnost trebala redovito viđati, pa i da se preskoče rukovanja iz nekih drugih vremena. Pojaviti se pred biračima i kad nisu izbori stvar je elementarne pristojnosti. I to ne samo na okruglim stolovima i otvaranjima izložaba. Nego onako, neobvezno, građanski.

Nekad, na početku ovog našeg kapitalizma, novopečeni bogataši bili su ponosni na ono što su na brzaka stekli, imena su im se i likovi pojavljivali u medijima, a i njih se, kao onog gorespomenutog gradonačelnika, moglo vidjeti neformalno u javnosti. Pa su ljudi znali gdje Tedesci pije pivo i Todorić kavu, gdje se Hanžel šeće sa ženom, a gdje parkira Vuković. Onda se to, malo po malo, počelo gubiti. Gazde su, kao i u bijelom dalekom svijetu, postali neprepoznatljivi, nema ih više, ali im se utjecaj ustostručio. Pa vladaju zemljom (ili gradom) iz nekakvih Kulmera ili s drugog mjesta, a vrijeme provode negdje drugdje, ne među nama. Gledam neki dan izvješće sa skupa poduzetnika Hrvata iz inozemstva i jedan od najbogatijih, vlasnik lanaca trgovina negdje u Boliviji, kaže da se nije susreo s Todorićem nego s jednim od njegovih sinova. Dakle, ni on ne može vidjeti nevidljivog, a kud bi netko od nas.

Sve u svemu, rado bih vidio važne osobe kao obične ljude, od našeg gradonačelnika pa nadalje. Ne zato što sam ih posebno željan, već jednostavno da se uvjerim da nas vode ljudi, a ne nevidljive (i neuhvatljive) funkcije. Čini mi se da je to jedan od važnih dijelova demokracije, nepisan i neobjašnjiv u potpunosti, ali time još važniji.

  • Jedan komentar

    1. Dobro rečeno, ali ima jedan problem samo – gradonačelnika se i može vidjet pa od toga baš i nemamo koristi. Jelić nije jedan od tih “nevidljivih”, čovjek šeće i trči Koranom, ide na rukometne tekme, kupuje na placu, šeta gradom… po tom je skoro idealan gradonačelnik. A u radnoj praksi – šipak.

    Odgovori