Zanimljivo je gledati kako to ljudi idu maleni ispod zvijezda (premda ih je pjesnik već davno upozorio da to ne čine, misleći pritom, valjda, da si ne umišljaju da su i sami zvijezde). Prođu tako mali ljudi, zvijezde ni ne primjete da je netko protrčavao i jedino pitanje koje si vrijedi postaviti jest – što je ostalo nakon mog prolaska.

Tako je konkretna pojava Zorana Milanovića, na primjer, prošla ispod zvijezda, zamišljajući da je zvijezda. Pokušao sam mu par puta reći (a bilo ih je i pametnijih i rječitijih koji su to pokušali) da mu se samo čini da je zvijezda. Uzvratio je, uvijek i bez izuzetaka, uvredama. Pa, neka, čovjek očvrsne na takve stvari s vremenom, a kad znaš od koga je i ne vrijeđaju te posebno. No, treba odgovoriti na pitanje što je to od njegovog prolaska ostalo za pamćenje. Koliko se sada vidi, malo toga. Neki su iza sebe ostavljali autoputeve, neki tvornice, neki prijatelje po svijetu, neki pobijeđene neprijatelje, neki knjige koje će generacije čitati, slike, sretnu djecu, zahvalne studente, penicilin i cjepivo protiv polia, bežični prijenos energije, zbirke prekrasnih pjesama, svašta. A naš bivši premijer. On je ostavio oksimoron u politici.

Sadržaj se nastavlja...

Istina, ni na lokalnoj razini nije to puno drugačije. Bilo je gradonačelnika čije dvorane i danas stoje, po cestama se vozimo koje su oni sagradili, u bolnice odlazimo koje su oni sagradili, pa ih se pamti. Doduše, najčešće našim novcem, ali opet ... Nakon nekog vremena dobiju i ulicu i, eto, uzeli su malo sjaja zvijezda ispod kojih su prolazili. A ima i onih čije ime nitko ne pamti. Jer nema zašto. Jedini im je doprinos što su bili, a to nije dovoljno za pamćenje. Gradonačelniče, je li to za zamisliti se?

Ipak, da se vratim na oksimoron. To je stilska figura kojoj je mjesto u književnosti, a koju je Zoran Milanović preselio u politiku. Što je hrabar potez, posebno kad čovjek promisli koliko to birača zna što je "oksimoron". Milanović je uvijek bio hrabar, treba priznati, najčešće u ludosti, što nije oksimoron. Oksimoron je oštroumna glupost, prekrasna ružnoća, pošten lopov i tome slično. Hrabrost u ludosti nešto je sasvim drugo.

Inače, taj vražji oksimoron ne samo da ima mjesta u politici, najčešće je i definicija politike kakvu znamo. Kako reče Zoran, vjerodostojni HDZ je oksimoron. Nema prigovora, u to smo se uvjerili već dosta puta i očito pokušavamo još jednom provjeriti. Možda sada nije tako. Ali ista stilska figura je i pošteni HNS cijepljen od korupcije, a ne znam kako bih bolje opisao složni HSS, socijalno osjetljivi SDP ili ministra, odnosno zastupnika, koji misli svojom glavom.

Oksimoron do oksimorona. Sve to lijepo postoji već dugo vremena i hvala Milanoviću da nam je pojavu pokazao prstom i ukazao na svoje znanje stilskih figura (ili je izraz pokupio izravno iz Grčkog, ne bi me začudilo). Pa, dobro, kad nema više i to je nešto. Neke pamte po tome što su u Hrvatski Sabor i politiku uveli hrvatski jezik, a njega po uvođenju oksimorona. Nek' se nađe.