Vampiri prošetavaju Zagrebom. Izgledaju kao vampiri, bave se vampirskim poslovima, nasilni su kao vampiri i po svemu sudeći nisu drugo nego – vampiri. Istina, još ne piju krv, ali prijete krvlju, a kad dođe njihovo vrijeme, ako ikad opet dođe (a na svima je nama da se to ne dogodi) i pit će istu krv. Onu koju proliju. Nije to njima, vampirima, poseban problem.

Postoji, istina, sitna razlika. Vampiri iz filmova elegantne su figure, najčešće iznimno spretni i uvježbani u svojem vampirskom poslu. Ovi koje smo gledali u nedjelju u Zagrebu (a nemojte misliti da ih nema i u našem gradu i u vašoj ulici i tu oko nas) nisu takvi. Nespretni su, trbušasti, smiješno im stoje crne košulje, ne znaju se propisno postrojiti, niti odgovoriti na vojnički pozdrav. Ali, nemojmo se zavaravati. I u Njemačkoj su tridesetih u pivnicama bili besprizorni maleri i slične face. Tek kasnije je Boss krojio odijela za SS trupe. I bili su sve samo ne smiješni.

Sadržaj se nastavlja...

A što su pričali? Pa jasne stvari, da treba protjerati komuniste, socijaliste i drugu lijevu žgadiju, sve one koji ne vole svoju domovinu. Naravno, to je bila Njemačka tridesetih, tamo Srba nije bilo, pa su u kandidate za protjeravanje (ili likvidiranje, svejedno) uključili Židove kao najistaknutije. Kako, zahvaljujući upravo prethodnicima Keleminca i bratije i njihovim njemačkim saveznicima (čiju zastavu nose po Zagrebu), u Hrvatskoj Židova praktično više nema, ili ih ima jako malo, a Srba je nešto zaostalo, njihova porodična stabla okitit će se kako to žele ovi isti, ali u Vukovaru.

Dakle, nemojmo im se smijati jer i u najkomičnijem izdanju nisu smiješni. Gadni su, ružni, nakazni, ali nisu smiješni. Nisu ni zastrašujući, barem još ne, barem dok ovom zemljom hodaju ljudi koji misle svojom glavom i koji u glavi imaju nešto bolje i jače od mržnje.

Zastrašujuća je, s druge strane, nemušta reakcija vlasti i policije. Policija čuva taj bal vampira, oni vrište svoj vampirski pozdrav usred Trga i – nikome ništa. Ako policija ne reagira fizičkom silom (i palicama, naravno) na pozdrav koji jest ustaški i jest vampirski, ako takvu provokaciju zdravom razumu prešuti i kolovođu ljubazno otprati sucu za prekršaje – crno nam se piše. Kladim se da će drugi puta oni doći s palicama i mlatiti sve one koji se s njima ne slažu. Tako nas uči njemačko iskustvo.

Nemušte ograde vlasti (osnovali smo povjerenstvo za sve totalitarne režime, neka institucije rade svoj posao i sl.) previše su klimav plot da bi se zaustavio taj crni val. I onda se svi zgražaju kad nasilje postaje uobičajeni model komuniciranja. Malo je razlike između ubojica na mah, smišljenih ubojica i onih koje smo gledali u nedjelju. Zašto smo prema jednima tolerantni, a drugih se gnušamo, to je izvan mojih mogućnosti shvaćanja. Nadam se samo da nisam jedina budala koja to ne razumije.

Ovoj vrsti bolesti društva (a radi se o oziljnoj bolesti, fašizmu na ulicama) pridonijele su ignorancijom sve dosadašnje vlasti, neka više neka manje. Nitko se nije jasno osudio spriječiti crne vrane, kao da bi to vlast u očima glasača učinilo manje hrvatskom. A ne bi, štoviše.

S druge strane, loš odgoj i nasilno nametanje vrijednosti jugoslavenstva, balkanskog socijalizma i svih čuda četrdesetipet godina druge Jugoslavije, gdje je isto tako do dosade i gađenja sve bilo crno-bijelo, pridonijeli su kuhanju u tom loncu. Kad je eksplodiralo, bilo je kasno. A bilo je i drugačijih primjera. Nisu svi Hrvati bili strogo podijeljeni u dva tabora – nisu svi bili ustaše ili partizani. Bilo je i pristojnih ljudi, koji svoju ljudskost nisu izgubili ni u najcrnjim trenucima. Nitko nam o njima ništa nije govorio, nitko nam o njima ništa ne govori niti danas.

Jeste li, na primjer znali da je 111 Hrvatica i Hrvata dobilo odličje Pravednik među narodima, koje država Izrael dodjeljuje građanima drugih država koji su tijekom rata spašavali Židove. To je 111 ljudi koji nisu bili ustaše, ali su bili više Hrvati od svih ustaša zajedno, koji nisu bili komunisti, ali su bili pravedniji i humaniji od svih komunista zajedno. To su, jednostavno, bili pošteni ljudi. I jeste li, na primjer, znali da je prvi hrvatski pravednik među narodima bio građanin našeg grada, Pavao Horvat, običan čovjek, ugostitelj, koji je, spašavajući Židove i sam završio u Dachauu. Vratio se iz logora i o njemu nismo učili u školi, a trebali smo, morali smo. Učili smo o onima koji su bacali bombe na bunkere i vodili brigade po šumama. Bojim se da je jedan od rezultata toga i povorka vampira u Zagrebu. Bilo bi dobro da nam se to ne ponovi.

A bilo bi u najmanju ruku pristojno i da se grad Karlovac prisjeti prvog pravednika među narodima kod Hrvata. Makar nekom pločom, makar lijepom rječju, ako već ne može ulicom. Doduše, možda bi se i neka ulica našla kad bi bilo dobre volje. Koliko god trenutačno mirotvorci i oni koji spašavaju ugrožene nisu u modi, uvijek su bili na dugu stazu korisniji i pošteniji od svih narodnih heroja.