U prošlom tekstu napisao sam u svezi prepucavanja oko nekih točaka četvrtog modula Zdravstvenog odgoja u školi da je dobro da je došlo do polemika i da ih ne smatram nečim negativnim usprkos ponekoj prejakoj riječi. Dapače, smatram je nečim boljim što nam se dogodilo u ovoj poplavi crnjaka oko nas.

Ona je korisna Katoličkoj crkvi kao najisturenijoj vjerskoj zajednici, jer iza nje stoje i ostale vjerske zajednice čiji se glas u javnosti manje čuje. Korisna je i ovoj vladi, kako se to god činilo da nije, ali isto tako i društvu u cjelini. Katolička crkva može biti zadovoljna prije svega jer u njoj polako sazrijeva koncilski duh koji veliku ulogu u životu Crkve daje laicima Cijelu ovu gužvu zakuhali su laici i njihove udruge unutar Crkve, a kler se kasnije uključio. A to je jasna poruka Vladi da više ne može računati samo na kler ili hijerarhiju i međusobnim razgovorima, već da se unutar Crkve događaju promjene s kojima valja računati. Nije više dovoljno pohoditi kojeg biskupa, nešto dogovoriti i stvar je riješena, ili pak da biskup pohodi kojeg političara. Istina jest da u ovom trenutku najeksponiraniji jesu elite s jedne i druge strane rova.

Sadržaj se nastavlja...

No, ne radi se ovdje samo o elitama s obje strane koje su se sukobile oko nečega „nevažnoga“ kako se preko medija želi nametnuti javnosti, ne radi se čak ni o svjetonazorskom sukobu, kako neki govore i pišu. Usudio bih se napisati da se radi o dva problema koja tinjaju već duže: političkom i društvenom. Pod prvim podrazumjevam nesposobnost i nekompetentnost vlade koja proizvodi svađalački, a ne dijaloški odnos prema onima koji drugačije misle. Pod drugim podrazumjevam pokušaj agresivne sekularizacije društva. Vlast i moć koja iz nje prouzlazi koristi se za promoviranje i agresivno nametanje jednog svjetonazora. Što onda nije daleko od onoga što je rekao biskup Pozaić – da je na djelu diktatura. U demokraciji postoji dijalog interesnih skupina i vlast bi trebala nastojati – njegovati dijalog. Diktaturi valja reći – no pasaran.

Ono što su učinili hrvatski biskupi i vjerničke laičke udruge nije ništa neuobičajeno i u zemljama EU na koje se toliko rado pozivamo, ni u daleko sekularizanijim državama nego je to Hrvatska. Nitko se prema tim akcijama ne odnosi podcjenjivački, niti bilo kome pada na pamet proglasiti to politikom, ili pak vrijeđati biskupe i vjernike proglašavajući ih srednjevjekovnim tipovima ili tipovima bez mozga, lažljivcima.To je nešto što je normalno u normalnom demokratskom i liberalnom društvu, iznijeti svoje mišljenje, svoju kritiku vlasti i poteza tih istih. Hoće li to vlast uzti u obzir? Zavisi. Nekad hoće, nekad neće.

Katolička crkva i ostale vjerske zajednice svijesne su da se vlada potpomognuta dijelom agresivnih civilnih udruga opredjelila za agresivnu sekularizaciju društva. Svijesna je također da se mora jasno društveno, ne politički, pozicionirati u tom preslagivanju društva. To pak znači, da će Crkva unutar sebe morati ubrzati neke procese na tragu Drugog vatikanskog koncila, Sinoda...koji su se do sada presporo odvijali i u javnosti stvarati drugačiju percepciju o sebi.

Isto tako vlast će iz ovoga, a premijer Milanović daje to naslutiti, također izvuči poučak da problem s vjerskim zajednicama nije riješen time ako se podmiruju izvjesne novčane obaveze. Postoji nešto preko čega vjerske zajednice ne mogu prijeći: a to je nauk. Shvatit će da je o pojedinim pitanjima potreban razgovor, određeni konzensus i da nije dovoljno rzagovarati samo s nekima, već o nekim pitanjima sa svima.

Oni pak koji su Crkvi i vjeri neskloni shvatiti će da je ipak ne mogu ignorirati, kao da ne postoji ili je irelevantna, bez obzira sviđa li nam se ili ne. Morat će shvatiti da je Ona tu i da će biti tu bez obzira na njihove želje.Isto tako morat će shvatiti da u Crkvi i ostalim vjerskim zajednicama postoji nauk koji se ne može promijeniti.

Crkva će morati prihvatiti da postoje drugi i drugačiji i izvan nje i unutar nje koje i ona mora prihvatiti. A svi zajedno stvarati ne konfliktne situacije, nego prije svega ući u dijalog. Da je bilo uvažavanja, dijaloga prije ove gungule , do nje ne bi sigurno došlo. Ni do uvreda. Siguran sam u to.