KOLUMNE / SIGNALI NAD GRADOM

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dugoreški populizam - za primjer

SIGNALI NAD GRADOM, kolumna Tihomira Ivke: Dugoreški populizam - za
primjer

Vlast je slast. Baš ništa netočno nema u ovoj staroj poslovici. Ne mora biti ni ništa sporno, ništa pejorativno. Sve ovisi o motivu ulasku u politiku, odnosno u utrku s drugim ljudima da se pozicija na vlasti zauzme. Sasvim je legitimno, dapače poželjno, imati volju za moć kako bi se mijenjao svijet, ispravile nepravde, stvaralo bolje i bogatije društvo. Problem je jedino u tome što se na te plemenite pobude pozivaju baš svi koji u politiku ulaze, nije lako prepoznati mimikriju, skrivene namjere, niske strasti, lopove u odijelima i psihopate... Koliko smo se samo puta u ovoj našoj mladoj demokraciji prevarili i razočarali, koliko smo puta nakon izbora shvatili da smo dali povjerenje licemjerima koji ne žive ono što propovijedaju. I očito malo iz toga naučili.

Vlast mijenja ljude, čak i one koji u politiku ulaze da resetiraju politički establišment, da uspostave nova politička pravila u devijantnom demokratskom poretku pod kontrolom velikih „starih“ stranaka, tih generatora svega lošeg što se u politici događa. Sjetimo se samo s kojom su strasti vođe protestnih stranaka zagovarale smanjenje plaća saborskih zastupnika dok neki od njih i sami nisu postali saborski zastupnici. Sad plaće saborskih zastupnika više nisu previsoke. Dapače, sad neki od tih nekadašnjih revolucionara dižu kredite za nekretnine oduzete u ovršnim procesima zbog kojih su dizali barikade, kod banaka na koje su donedavno jurišali kao utvrde zlog kapitalizma. Kad se danas tim protestnim sabornicima postavi pitanje o tome kako žive s mjesečnim kreditnim obvezama većim od (visokih) mjesečnih primanja, kad ih se pita kako to da uopće mogu dobiti kredite po uvjetima nedostižnim za običnog čovjeka, počinju odgovarati baš kao što već desetljećima odgovaraju političari čiju su nemoralnost i korupciju htjeli dokinuti. „Sve je po zakonu“, „ne mislite valjda da moram živjeti u šatoru“, „trebam li se voziti na biciklu“ „valjda smijem posuditi neki novac od rodbine i prijatelja“, „neka institucije rade svoj posao“ i slični izgovori su nepogrešiv indikator da su i protivnici establišmenta postali njegov dio. Onog trulog establišmenta kojeg su nekad prezirali.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Vlast je slast, a novac koju obnašanje vlasti donosi još je slađi. Iritantna je činjenica da će se većina političara kad se dokopa vlasti prije odreći vlastite riječi i principa nego financijskih povlastica koje vlast nosi. Prije ili kasnije, počinju doživljavati politiku kao lukrativnu djelatnost, nešto što će im dugoročno riješiti egzistencijalne probleme. Nije čak ni potrebno da kradu, da s vladajućih pozicija dijele poslove financirane iz proračuna odabranima koji im vraćaju „pinku“ u kešu. Zakoni koje su si sami izglasali omogućuju visoke plaće i „volonterske“ naknade. Ovo posljednje posebna je priča hrvatske politike, obilato (zlo)upotrebljavana na lokalnoj razini. Ako imate prihod po nekoj drugoj osnovi (privatni biznis, mirovina…), možete voditi grad ili općinu, biti dogradonačelnik kao „volonter“, naravno uz naknadu čija je visina ostavljena na volju gradu ili općini. Nek' se ljuti koga smeta, možda nije baš najmoralnije, ali sve je savršeno po zakonu. Ima specifičnih slučajeva i časnih iznimki, ali barem u ovom našem karlovačkom kraju koji dobro poznajemo, nismo čuli za primjer da je volonter na vlasti zaista volonter po značenju iz Anićevog rječnika hrvatskog jezika („osoba koja besplatno obavlja neku službu“). Donedavno. Naime, oba dugoreška aktualna zamjenika gradonačelnika čija imena treba ponavljati prvo su u predizbornoj kampanji najavili da će se u slučaju izbora odreći naknada, a onda to zaista i sproveli u djelo. O Katarini Srakočić i Miroslavu Furdeku je riječ. Ne bi bilo fer isticati njihove stranačke pripadnosti jer su i u svojim strankama prije iznimke nego pravilo, njihov je potez prije svega odraz individualne vrline. Uglavnom, ovaj je mjesec objavljeno kako su dvije dugoreške osnovne škole i Učenički dom dobile vrijednu računalnu opremu kupljenu za „volonterske“ naknade kojih se odrekao dogradonačelnik Furdek. Prije toga, uređena su četiri dječja igrališta novcem kojeg se odrekla Katarina Srakočić. Miroslav Furdek je financijski situirani ginekolog, Katarina Srakočić vjerojatno pristojno zarađuje u osiguravajućoj kući. Mogli su zamrznuti svoje karijere izvan politike i uzeti nemalu plaću zamjenika gradonačelnika, mogli su nastaviti raditi svoje privatne poslove i uzeti „volontersku“ naknadu od pet, šest tisuća kuna. Sve bi bilo po zakonu i nitko im ništa ne bi mogao prigovoriti. Očito im je prigovarao politički razum i savjest. Građani više političarima ne vjeruju ni kad darove nose, ali ovaj dugoreški slučaj je rijetka manifestacija moralnosti u hrvatskoj političkoj kaljuži koja vraća nadu da nisu svi isti. Dakako, uvijek se ovakve geste daju „zaspinati“ kao politički populizam. Ako tome i jest tako, neka je, nemamo baš ništa protiv populizma u kojem se političari odriču privilegija i doslovno vade novac iz svog džepa.

Izdvojeno


Reci što misliš!