Da smo praznovjerni, rekli bismo da je mjesto na kojem je nekad stajao hotel „Korana“ na slapu ukleto. Nema tu sreće otkad je tamo sazidan slap i sagrađen Pongratzov mlin sredinom 19. stoljeća. Naime, pogon je izgorio čak pet puta u narednih sto godina da bi onaj zadnji požar 1953. u tvornici vune značio i kraj ere industrijske eksploatacije Korane u Karlovcu kako bi se otvorila vrata novoj, puno primjerenijoj. Hotel na Korani, prvo glavna zgrada, a onda kasnije i aneks s kuglanom, bio je dika grada koja je usput donosila novac i hranila desetine karlovačkih obitelji. No, s Domovinskim ratom prokletstvo kao da se vratilo. Iako ni sto metara od Školske sportske dvorane koja nije „primila“ ništa manje srpskih granata s Korduna od hotela, a i danas je karlovački ponos, hotel je u posjedu Hrvatske vojske temeljito popljačkan, a kasnije prepušten devastaciji do nezamislivih razmjera. Pokušavalo se svašta, tražili su se modeli i vlasnici koji bi mu vratili staru slavu, ali nije bilo ni sreće ni pameti dok stvar u dogovoru s lokalnim vlastima nakon dugih godina nije prelomio karlovački tajkun Nikola Hanžel.

Prostornim planom, političkim željama pa i zdravim razumom obavezan je da gradi repliku hotela, a sedam godina od kupnje tamo stoji kafić i osebujni park s plastičnim životinjama što – osim pitanja o dobrom ukusu - nameću pitanje čija je u ovom gradu zadnja. Gradonačelnika, struke, građana odnosno javnog interesa ili smo svi – kako koji – potrčci ili taoci samovolje tipova koji imaju lovu. Uglavnom, nakon što se Hanžel smilovao ući u tako zvanu drugu fazu, objavio nacrt impozantnog hotela i najavio gradnju, bili smo mu s ovog mjesta spremni oprostiti sve pa i – karikirano rečeno – podići mu spomenik ako sagradi hotel u gabaritima starog. I onda kao grom iz vedra neba udari vijest da zakolčeno gradilište tik do vode ne znači gradnju nove zgrade nego zida koji će hotel iz neodređenog futura od te vode braniti! Zid visok na najvišoj točki dva i pol metra!

Sadržaj se nastavlja...

Hanžel je puno puta pokazao kako mu je njegov interes na prvom mjestu što je legitimno. I on ima pravo svoj privatni interes braniti do kraja. No kad se njegov interes kosi s javnim, lokalna vlast bi trebala biti ta koja će javni interes braniti. Kad Hanžel zida zid od dva i pol metra tik uz Koranu, ako gnjev postoji, a već se po reakcijama na društvenim mrežama jasno vidi da postoji, onda je Hanžel kriva adresa za iskaljivanje tog bijesa. Prava adresa su gradonačelnik i župan.

Ima nešto u tome, i to je prošlotjedni ekstremni vodostaj Korane pokazao, da mjesto gdje bi trebao niknuti novi hotel voda može poplaviti. To je prilično jak argument za gradnju zida i da se utvrdi kako je riječ o višoj sili. I da smo praznovjerni, rekli bismo da je to mjesto stvarno ukleto. Nažalost, istina je mnogo manje mistična i ovozemaljskija, sve što se loše događa na najvrjednijem komadu zemlje uz Koranu u Karlovcu logični je epilog dugogodišnjeg upornog donošenja sumnjivih, loših i krivih političkih odluka ljudi na vlasti u Karlovcu. Bile one posljedica nesposobnosti ili namjernog rada protiv javnog interesa potpuno je svejedno. I nije tu samo riječ o p(r)opuštanju povlačenja pravih poteza po pitanju Hotela Korane od njegovog devastiranja do prodaje i nove gradnje, nego i nečinjenju povezanom s nesuvislim potezima vezanim uz obranu Karlovca od poplave.

Hotel je tamo 35 godina stajao i u njega nikad nije ušla voda iz Korane. Ali, nekad davno vlast se nije libila dignuti u zrak brane i napuniti prirodne retencije u kritičnim situacijama. Tada nije bilo lažne dileme braniti li Mekušansko i druga polja kao danas i dovesti se u situaciju da se mora strepiti hoće li se s druge strane Korana preliti na Rakovac. Kanaliziranje Korane i drugih karlovačkih rijeka i utopija da se u doba ekstremnih klimatskih promjena može obraniti svako polje kod Karlovca moglo bi u budućnosti imati visoku cijenu. Jedan od dokaza je tu pred vratima; uskoro ćemo gledati Hanželov zid tamo gdje smo mislili da betonski zid od dva i pol metra nije moguće vidjeti.