Blizina metropole za mali grad kao što je Karlovac je istovremeno blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer je u Zagrebu lakše naći posao, prokletstvo jer je blizu velikog grada teže graditi jači vlastiti identitet, napose onaj kulturni.

Ovaj put nećemo se baviti ovim potonjim, već negativnom stranom sretne okolnosti što mnogi Karlovčani imaju priliku zarađivati za život u gradu gdje su plaće i poslovne prilike daleko najveće u zemlji. Iako je u europskim okvirima put na posao od 50-ak kilometara normalna stvar, u našim uvjetima stvari su malo kompliciranije. Naše su plaće male, kao i naknada za putne troškove, treba nu deset i više sati odsustva izvan mjesta stanovanja nešto i pojesti. Putovanje na posao u Zagreb je kod nas zbog tih okolnosti žrtva. Ali sila boga ne moli, stotine Karlovčana dnevno migrira prema Zagrebu jer nisu mogli naći posao u gradu gdje se posao u javnim službama uglavnom dobiva preko stranačke knjižice ili po vezi. Po babi i stričevima, kumstvu, prigradskim lobijima ili čemu već, nije bitno. A čujemo da ni u privatnom sektoru nije ništa bolje: po gradu kruži priča da više ni u HS produktu nije samo tako doći do posla, i tamo se lakše ulazi s pravom stranačkom knjižicom i po zavičajnom ključu. Nismo se daleko maknuli od komunizma, samo se sad komunizam i partija zovu drugim imenima.

Sadržaj se nastavlja...

Nije, doduše, kraj svijeta putovati svaki dan u Zagreb na posao, ali bio bi red da političke strukture koje vode ovaj grad olakšaju život stotinama što - zahvaljujući i planskoj stranačko-nepotističkoj politici zapošljavanja istih tih političkih struktura – moraju plaću zarađivati daleko od mjesta stanovanja. Ako ništa, ono jer poslije Rijeke i Zagreba i njima naplaćuju najviši prirez u zemlji i zato, da ironija bude veća, i ti ljudi posredno financiraju HDZ-ovu dugogodišnju karlovačku politiku uhljebljivanja podobnih.

A da im se može olakšati govori i svježi primjer potpisivanja ugovora između Uprave Hrvatskih željeznica i Zagrebačkog holdinga po kojem se cijena mjesečnih karata za prigradske linije vlakom smanjuju za čak 35 posto. Nema tu puno dileme, riječ je o predizbornom potezu, no zašto takve predizborne poteze koje idu direktno na korist radnom narodu ne povlači karlovačka gradska uprava?

Karlovčani što putuju na posao u Zagreb snalaze se na razne načine: trpaju se po četvoro u automobile i dijele trošak od po 20-ak kuna u jednom pravcu, putuju po punoj cijeni autobusima i vlakovima koji su u Europi standard putovanja na posao na udaljenije destinacije. Kod nas je i to malo kompliciranije. Kod nas se vlakovima voze najviše oni kojima se ne žuri, studenti i umirovljenici, radni čovjek se ne može kockati s nepouzdanošću HŽ-a; vlakovi kroz Karlovac za Zagreb su česti, ali redovito kasne na putu iz Rijeke, uključujući i one brze. Točni su samo vlakovi kojima je polazna stanica Duga Resa ili Karlovac. Takvih je samo dva na dan. Nema nikakve sumnje da bi putnička željeznička veza između Karlovca i Zagreba mogla i morala biti bolja, frekventnija i brža. Ali, za to treba truda, za to treba i političkog pritiska. Ne kažemo da karlovački gradonačelnik ima snagu ili volju zagrebačkog da samo tako dogovori 35 posto nižu mjesečnu kartu za vlak ili da iskamči od HŽ-a da uvede nove linije između dva grada. Ali mi od gradonačelnika koji je sebe znao pogurati do samog vrha HDZ-ove politike, očekujemo više. Da bar pokuša pogurati njihove interese kao što je znao svoje osobne. Koliko znamo, razgovora oko novih linija ili sniženja mjesečnih karata za vlak nije bilo. Koliko znamo, u Gradu ni ne znaju koliko im ljudi dnevno migrira u Zagreb zbog posla. Pouzdano pak znamo, da pored svih naručenih studija, od kojih su mnogo bile čisto rasipanje novca nizašto, nijedna nije bila na temu jačanja putničke komunikacije između Zagreba i Karlovca. A u njoj se krije mnogo prilika za Karlovac.

Brza, raznovrsna i jeftina prometna veza sa Zagrebom ne samo da bi olakšala život dnevnim migrantima, već bi povećala i atraktivnost Karlovca kao destinacije za život. Odnosno, porasla bi mogućnost doseljavanja što je od vitalne važnosti za grad koji se, paradoksalno, u demokraciji suočava s konstantnim rastom negativnog prirodnog prirasta. Kad je tome tako, zašto je karlovačka vlast toliko inertna prema gore iznesenim problemima? Osim što Karlovac u smislu vlasti kronično pati od krize upravljanja, bezidejnosti i neambicioznosti, moglo bi se uz zrno cinizma zaključiti da ih jednostavno nije briga. Naime, po svemu gore izrečenom, čovjek koji se u Karlovcu svako jutro diže da bi išao na posao u Zagreb (osim ako nije instaliran po političkoj liniji), se ionako ne uklapa u profil glasača HDZ-a. Čemu onda u HDZ-ovom svemiru trošiti vrijeme i energiju na njegove potrebe i interese?