„Iz vojarne Luščić u idućih nekoliko godina vojska će se povući, a do tada će se pripremiti sporazum između MORH-a, Županije i Grada o međusobnim pravima i obvezama, kao i potrebna dokumentacija od prostornog plana nadalje, pa će se tako, moći početi graditi kad vojska iseli, a na nekim dijelovima tog prostora možda i prije. Vojarna Luščić u dugoročnom planu nije perspektivna za HV, a uređenjem u Slunju stvorit će se uvjeti za preseljenje svega što je u njoj. U iduće dvije, najduže tri godine taj proces bi trebao biti završen. No, danas smo dogovorili da praktično odmah krećemo u dogovore o budućnosti tog područja. Grad je dobio "zeleno svjetlo" da krene s projektima, dokumentacijom, pa da i sklopimo sporazum o budućoj namjeni te vojarne. Jedan od naših uvjeta će biti da se kroz uređenje i gradnju stambenih prostora riješe i stanovi potrebni za HV“.

Ovo u riječi pokojnog Branka Vukelića od prije ravno 9 godina, u vrijeme kad je bio ministar obrane u čijem je „portfelju“ bio i Luščić, a Damir Jelić novopečeni gradonačelnik koji je devet godina kasnije napokon ostvario tu karlovačku želju – da Grad dobije nazad vojarnu Luščić od države kojoj se živo fućkalo što vojarna rapidno propada nakon odlaska vojske, što lopovi iz nje iznose sve što se odnijeti dade i što atmosferilije i vegetacija čine svoje. Ali, ako se pozorno čita Vukelićeva izjava, proces prelaska vojarne u ruke Grada Karlovca imao je zacrtan hodogram, koji kao što se može i vidjeti nije ispoštovan ni u jednoj točki, osim u činjenici da je vojska napustila vojarnu. Ni od strane države, ni od strane grada. U međuvremenu Grad je periodički „davio“ ured za upravljanje državnom imovinom koji je preuzeo vojarnu kako bi bilo dobro da se vojarna prepusti Gradu, ako ništa, iz sanitarnih razloga, da u središtu grada nemamo leglo štakora. No, iza te ad hoc brige, zapravo se nije krio nikakav ozbiljan plan.

Sadržaj se nastavlja...

Kao i u slučaju obnove Radićeve i Zvijezde i drugih krupnih zahvata za koje je potrebna vizija i hrabrost, svjetska kriza na koju je svijet već zaboravio, a mi ćemo se vaditi na nju valjda još 20 godina, gradonačelniku Jeliću je sjajan izgovor da se ni ne planira, a kamoli da dođe do faze obnove, odnosno izgradnje. Sad je Grad dobio vojarnu, ne u vlasništvo, nego na čuvanje, ali po kojem planu bi trebalo poduzeti sljedeće korake kad u dugih 9 godina nismo uspjeli smisliti što bi mi zapravo s tom ogromnom parcelom i to nismo ucrtali u dokument od kojeg sve počinje i gdje sve završava – generalni urbanistički plan. I za to gradonačelnik ima objašnjenje koje se nedavno moglo pročitati u lokalnim novinama. Vizija po njegovim riječima i dalje postoji, ali nije dosad unesena u GUP jer se, citiramo, „bojimo da na taj način ne zaštopamo ulazak privatnog kapitala u priču.“ Dakle, još jedan zgodan izgovor za nečinjenje. Ali i napola skandalozno odricanje „suvereniteta“ političke vlasti da odredi okvir što je to društveni interes na području kojim upravlja i da se eventualni privatni interes prilagodi i u njega uklopi, mi forsiramo suprotno, podređujemo se kapitalu i tamo gdje nam nije sila. S tim na umu, prilično je neukusno pozivati građane da u ime „društvenog interesa“ pljunu u ruke, uhvate se krampa, lopate i tački i bace se na uređenje vojarne u Luščiću.

Naime, to podsjeća na socijalističke radne akcije kad je sve zaista bilo naše i zaista se gradilo za sve pa je i imalo smisla, danas ispada da građani uređuju prostor za koji se čeka da, citiramo opet gradonačelnika, „privatni kapital uđe u priču“. Uostalom, građani danas plaćaju preskupe poreze, prireze, PDV, gomilu parafiskalnih nameta da bi ih gradski i državni aparat imao (moralno) pravo pozivati na novovjeke omladinske radne akcije.

Da sumiramo. Grad Karlovac s preko 200 milijuna kuna godišnjeg proračuna, godinama se „gomba“ s par zgrada u svom vlasništvu u starom dijelu grada i kontra „bombona“ koji ispadaju iz usta političara, realnost je tužna i neoboriva – svjedočimo samo njihovom dugogodišnjem propadanju. Kad ne mogu riješiti tako sitne komunalne probleme, iluzorno je i pomisliti da će lokalni političari, plavi ili crveni, svejedno je, učiniti s vojarnom Luščić išta osim prodaje magle. U našoj demokraciji sve ima kratki rok trajanja i sve je podređeno predizbornom laganju. Tako je zgodna okolnost za vlast što je država baš sad u godini lokalnih izbora „prepustila“ Gradu vojarnu Luščić. To se već može prikazati kao uspjeh, pa je onda i jednokratno čišćenje uz pomoć naivnih građana uspjeh koji bi mogli honorirati jednako naivni birači. To je bit bavljenja politikom u nas, stvoriti kratkotrajni privid da se nešto dobro događa. Koga briga što će biti poslije izbora. Iako bi rado izgubili tu okladu, kladili bi se na sigurno na osnovu iskustva da se poslije izbora s vojarnom neće dogoditi ništa. Zarastat će u trnje, u njoj će stasati nesmetano nove generacije štakora. Do novih izbora. Onda će se opet, karikirano, malo počistiti. Sve u vječitom očekivanju „da privatni kapital uđe u priču“.