Kad je već filmski kritičar Karlovačkog tjednika uzburkao lokalnu medijsku žabokrečinu apelom da se domaći kino hit „Svećenikova djeca“ skine s repertoara karlovačkog kina Apolo u gostima u Domu HV-a, bio je red ne ispljuvati čovjeka za nazadnjaštvo i zatucanost, a da se prethodno film i ne pogleda. Možda je film stvarno smeće, Sodoma i Gomora, nešto čemu je zaista upitno izlagati i trovati narod, napose mladež u dobi kad još nisu u potpunosti formirane osobe u smislu svjetonazora. Čak i da je tomu tako, hvala Bogu, ne živimo u nekoj džamahiriji gdje za neprilični odnos prema svetinjama pada glava s ramena. Očekivano, pokazalo se da je kritičar Karlovačkog tjednika tek dežurni moralist prigodno sinkroniziran s aktualnom ofenzivom Crkve protiv agnostičko/ateističke vlasti. O filmu bi se dalo razgovarati, redatelj kao da ni sam nije bio siguran bi li napravio komediju ili tragediju, ali o tom, potom. U njemu nema baš ništa za zabranjivanje, zabavno je to djelce ispunjeno populističkim mediteranskim humorom i pokojim vulgarnim momentom u priči o svećeniku koji je u malom mjestu na obali odlučio podići natalitet tako da u suradnji s lokalnim trafikantom buši kondome koje su domoroci kupovali na kiosku.

Dakako, kao što Brešan ima pravo na artističku slobodu da snimi film na temu koja mu se vidi intrigantnom ili unosnom, svejedno je, tako i filmski kritičar ima pravo napisati kako je to vrijeđanje osjećaja većine ljudi koja se izjašnjava vjernicima. Za to smo se borili, zar ne? Korak previše je tek poziv da se film ne prikaže, što je već skakanje u vlastita usta i opreka ovom retoričkom pitanju o borbi za slobodu riječi i mišljenja. No i to je više bio osobni apel, negoli poziv na zabranu. Uostalom, publika je pokazala da joj je od popovanja i moralnog dociranja važnije zabavljati se sat i pol vremena. Naime, dvorana HV-a s preko 800 sjedećih mjesta je rasprodana u kratkom roku, pa je za „Svećenikovu djecu“ dodan još jedan termin, pa još jedan. U dva dana film je pogledalo oko 2500 Karlovčana, što je još jedan dokaz da Karlovcu kino treba. Treba i reći da je Dom HV-a, privremeno adaptiran za prikazivanje filmova, bolje kino (od stolica do slike i zvuka) bolji od Edisona iz najboljih dana, ali je još uvijek prilično daleko ispod standarda modernih multipleksa kakvi i dalje niču po Hrvatskoj.

Sadržaj se nastavlja...

Da se vratimo osnovnoj temi, više od mišljenja jednog čovjeka u cijeloj priči „žulja“ odluka da Karlovački tjednik nakon teksta otkaže suradnju suradniku koji piše o filmu. Karlovački tjednik je, kao što znamo, ovisnik o gradskom proračunu koji na tržištu ne bi izdržao dva broja, ne samo zbog koncepcije i sadržaja, već općenito dešperatne situacije u kojoj se nalaze svi mediji, a oni mali i lokalni posebice. I kao takav, sasvim razumljivo, ne pljuje u ruku iz koje jede. I kao takav ne kritizira ništa, a nije čak ni megafon odnosno zagriženi zagovarač vlasti koje ga financira što bi također imalo nekog smisla. Jer, i stav za vlast je neki stav. Karlovački tjednik radije, ne samo da bira da bude bez ikakvog stava, već iz slučaja otkaza suradnje filmskom kritičaru, razotkriva opredjeljenje da se revnosno bori protiv bilo kakvog mišljenja o bilo čemu, pa makar to mišljenje, nominalno, ide niz dlaku gradskoj vlasti. Naime, potenciranje vjere karlovačkog gradonačelnika iznad razine dobrog ukusa za jednog civilnog državnog dužnosnika u sekularnoj državi je opće poznata stvar.

Jednom prilikom je novinar Radio Karlovca dobio žestoke packe jer se pred gradonačelnikom usudio misliti naglas i reći kako su neke stvari u socijalizmu bile bolje riješene, sad je pak ubogi ljubitelj filma od pera nastradao jer se usudio izreći stav kako je tamo neki film govor mržnje redatelja sa staljinističko-titoističkim umom. Zaključak? Idealni novinar s plaćom iz gradskog proračuna je onaj koji ne misli ništa o bilo čemu.