Duboko vjerujem da bolju zemlju svojoj djeci možemo stvoriti. Dugujemo to svim poginulim i ranjenim, trebamo to kao nikada do sada.
Piše Dragan Draženović
Ovaj tekst nema pretenzije da bude dopadljiv onim građanima
Karlovca koji uoči tridesete obljetnice događaja na Koranskom
mostu s odobravanjem gledaju na grafit što su ga navijačka
skupina BBB Karlovac u suradnji s braniteljskim udrugama
postavili na podvožnjaku koji dijeli gradsku četvrt Rakovac i
Grabrik. U njemu nema ništa novo što građani Karlovca već i sami
ne znaju o tom nemilom događaju, ali bez obzira na moguće
prigovore nitko neće moći zaobići i ignorirati drugačiji pogled i
propitkivanje moralne opravdanosti oslikavanja zida likom
pravomoćno osuđenog hrvatskog specijalca.
Točno prije trideset godina, pred večer negdje između 19 -20 sati
21. rujna 1991., ništa nije dalo naslutiti da će ljudska krv
obojiti vodu Korane, a most iznad pitome rijeke postati toponim
za jedan od najdužih sudskih procesa koji se vodio zbog teškog
kršenja pravila ratovanja, preciznije, zbog protupravnog ubojstva
i ranjavanja zarobljenih pripadnika neprijateljske vojske. Toga
dana na Koranskom mostu u Karlovcu, jedna slomljena duša nije
izdržala (afektivnu tenziju), umjesto da nakon što je primila
zadatak da sa svojom grupom čuva i preprati zarobljene i
razoružane neprijateljske rezerviste u prostorije Policijske
uprave hicima iz automatske puške ubila je trinaest, a teško
ranila dvoje razoružanih zarobljenika- rezervista JNA.
Ne zanima me što o tom događaju u kazneno pravom smislu netko
misli, nisam pravnik, a osobito ne želim biti sudac (amater),
uostalom, toliko toga je o tom događaju napisano a u konačnici
sud presudio. Gledano s ljudske strane oduvijek me zanimala
odgovornost počinitelja sukladno tradicionalnom shvaćanju moralne
odgovornosti prema kojem se pod odgovornošću razumije prihvaćanje
obveze da položim račune o nečemu što sam učinio ili sam
propustio učiniti. To što sam nešto učinio znači da se radi o
dosegu moga djelovanja. Budući je okrivljeni autor djelovanja iz
toga proizlazi onda da je on i “autoritet” za interpretaciju toga
čina.
Ako je vjerovati riječima osuđenog za opisano djelo toga
kritičnog datuma branio je svoj život, živote svojih roditelja i
živote svih građana grada Karlovca, drugim riječima branio je i
mene i moju obitelj. Zna se dogoditi, vrlo rijetko, da spletom
životnih okolnosti ponekad u širem društvu zajedno popijemo kavu.
Da otklonim moguće nesporazume: ovo nije osobna ispovijed, a ni
usputna napomena. Smatram da nisam hrabar čovjek, ali ne želim
biti licemjer, dvoličnjak, stalo mi je do nekih vrijednosti i
osobnog moralnog integriteta pa makar i na svoju štetu. Imam
previše godina, puno više nego što mi je još preostalo. Puno
prije događaja na Koranskom mostu vjerovao sam da gradimo pravnu
državu, zajednicu ravnopravnih građana, jednom riječju
demokratsko i pravednije društvo.
Rafal iz automatske puške ispaljen na trinaest bezuvjetno
predanih i razoružanih neprijateljskih rezervista načeo je moju
vjeru budući čin ratnog zločina zahtijeva nedvojbenu moralnu
osudu. Način na koji se vodio sudski proces, umiješanost
politike, “zavjet šutnje”, diskriminacija među mrtvima, našim i
njihovim, leševi vrijedni štovanja i leševi vrijedni prezira, sve
to je već tada ozbiljno poljuljalo vjeru. Vrhovni sud Hrvatske
napokon donosi pravomoćnu presudu, ali voda ispod Koranskog mosta
i dalje se muti. Branitelji poručuju kako neće dozvoliti da se
istina relativizira a povijest izokreće jer je prema njima na
Koranskome mostu bila riječ o samoobrani, i da nije bilo toga
čina možda bi Karlovac pao, a počinitelj toga djela je heroj, a
ne zločinac. Vjera je iščezla.
Ja hrabrost vidim drugačije, za mene je hrabrost prije svega
moralni luksuz, hrabrost je čin u kojem čovjek u životnim
situacijama poduzme nešto što nitko od njega ne smije očekivati.
Primjerice, da zaustavi ubijanje ratnih zarobljenika nakon što su
ovi položili oružje i predali se na milost i nemilost. Slijedom
toga, kako ja to vidim, hrvatski branitelj je onaj tko ne dopušta
da se u ime Hrvatske i u Hrvatskoj mogu počiniti zločini. I
dalje, ubojice i zločinci nikoga ne brane. Oni koji su na strani
zločina, protiv su Republike Hrvatske.
Nema nikakve dvojbe da je srpska politika bila primitivna,
stupidna i zločinačka. To, međutim, ne može biti alibi za zločine
koji su se činili nad Srbima. No, odgovornost srpske politike
time se ne umanjuje, upravo suprotno, postaje još većom budući ne
da je činila zločine nego je dala zeleno svjetlo drugima da ga
čine bez obzira na moguće posljedice.
Zašto smatram da je postavljanje grafita na ispod nadvožnjaka
između Rakovca i Grabrika moralno upitan. O čemu je riječ? S
čisto ljudskog aspekta ne može se dovoditi u pitanje pravo
braniteljskim udrugama, navijačkim skupinama ili bilo komu trećem
da ostvare svoje pravo na obilježavanje važnih događaja,
komemoriraju poginule, slave svoje heroje itd. U tom smislu
postavljanje grafita je legalno. To međutim još uvijek ne znači
da je ono legitimno i moralno ispravno. Naime jurističko-etičko
načelo legitimnosti uključuje i dimenziju koja se nalazi s onu
stranu pozitivnog zakonskog poretka-dimenziju moralne
opravdanosti ili neopravdanosti takvoga čina. Kod oslikavanja
pravomoćno osuđenog hrvatskog specijalca naime odlučujuću ulogu
igraju vrijednosti koje nadilaze pravo pojedinca i grupe građana
pa makar se njihove udruge zvale braniteljske ili navijačke.
Osjećam li se uskraćen što ne pripadam među one svoje sugrađane
koji vjeruju u te fantomske i nadasve falš teze koje pravdaju
nemio slučaj? Naravno. Nedostaju mi sigurnost i udobnost koje
pružaju fiksne pozicije. Život je mnogo jednostavniji kada
mislite kao ostali, kada vjerujete da kroz vaša usta govore i svi
ostali. Ne želim oportunistički, licemjerno slijediti sveprisutni
vladajući trend, misliti s figom u džepu a uz kavu javno
podržavati ono s čime se ne slažem. I ne manje važno, što moralno
osuđujem.
Da budem sasvim jasan, da bi smo vrednovali neku radnju nije
dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne sa
zakonom. Moramo se također upitati o unutarnjoj motivaciji kojom
se poštuje odnosno provodi zakon. To u našem slučaju oslikanog
grafita znači da nam kao građanima grada u kojem živimo ne može
biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena akcija
oslikavanja i koje su moguće posljedice.
Iz moje perspektive iščitavam da akcija nije pokrenuta i
provedena sa željom da se konačno uspostavi (vrati) pravna država
koja bi svim ljudima koji žive u njoj garantirala sigurnost
njihove imovine i njihova života, ali i da se kazne svi počinjeni
zločini i uspostavi red dostojan života u normalnom europskom
građanskom društvu.
Naprotiv, mišljenja sam da je akcija pokrenuta i provedena samo s
jednim motivom, relativizacijom zločina i posljedično
nepoštivanjem pravne države. Za braniteljske udruge tu se
pojavljuje neugodan paradoks, naime, 1991. godine, kako to često
ističu, bili su spremni dati svoje živote za obranu domovine što
u krajnjoj instanci ne znači ništa drugo nego da su bili spremni
poštivati vlast i zakone države koju su branili. Da bi danas,
oslikavanjem zida te zakone gazili ili posve ignorirali.
Nitko ozbiljan ne osporava pravo braniteljskim udrugama,
navijačkim skupinama i ostalima da ostvare pravo obilježavanja
važnih događaja, pojedinaca itd., ali svatko pa i ja dovodim u
pitanje karakter toga čina. Taj dojam ne mijenja ni činjenica da
političke stranke u gradu, gotovo svi mediji, karlovački
oblikovatelji javnog mišljenja i ono što se u Karlovcu dade
nazvati “pučanstvom” ne vidi nikakav moralni problem u dotičnom
grafitu. Prihvatiti taj stav značilo bi pristati na logiku onog
slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato što je ovaj
malen i nezamjetljiv, a ne zato što je on slijep. U Karlovcu kao
da je na djelu brutalno poricanje da se ubojstvo trinaestorice
ratnih zarobljenika nazove pravim imenom, nažalost, gotovo bez
glasa prosvjeda karlovačkog “mislećeg stališa”.
Naime, ovih dana društvenim mrežama dijeli se snimka egzekucije
nad grupom ljudi koje su zarobili Talibani. Svatko normalan taj
čin osuđuj i nad njim se zgraža. Nadam se da nije neumjesno
pogubljenje nemoćnih zarobljenika usporediti sa slučajem na
Koranskom mostu, tim više što već trideset godina s gnušanjem
osuđujemo ubijanje zarobljenih pripadnika poraženih snaga od
strane pobjednika u Drugom svjetskom ratu.
Sva tri slučaja podliježu zabrani i kazni po svjetskim
standardima, čin ubijanja zarobljenika nema zastavu, ideologiju,
nacionalnost, kako inače djeci koja na putu do škole prolaze
podvožnjakom objasniti zašto je grafit postavljen. Duboko
vjerujem da bolju zemlju svojoj djeci možemo stvoriti. Dugujemo
to svim poginulim i ranjenim, trebamo to kao nikada do sada.