“Riba smrdi od glave” kaže stara poslovica i često bolno točno
ocrtava stanje u našoj zemlji, gdje god se okrenemo. U ekonomiji
pogotovo. To što Hrvatska ima nekonkurentno gospodarstvo
nesposobno da se prilagodi zahtjevima zapadnih tržišta, što BDP
ne raste, a prosječna plaća je smiješna u odnosu na EU, ne može
biti posljedica nerada onog zadnjeg u lancu – radnika. Ta većina
što radi za nekog je ionako odgojem i iskustvom predestinirana da
slijedi i oponaša (pozitivne i negativne) uzore iznad sebe.
Spremni smo li to mi priznati sebi ili ne, povijest demokratske i
kapitalističke Hrvatske je povijest krize upravljanja kao
posljedice preuzimanja stvari u ruke slabih i nekompetentnih
političkih i gospodarskih elita. Radnik će odraditi svoje ako se
vlasnik prema njemu ponaša pošteno i ako ga dobro plati. Ne bi se
bez vraga isticalo da su naši ljudi u inozemstvu u pravilu
odlični radnici. Nije u njima problem. Oni će rado zategnuti
remen kad vide da ga zatežu i oni iznad njega, oni će pristati
raditi za manje kad vide da su oni iznad njih skromni, oni će
stisnuti zube kad vide da oni iznad njih pokažu da su dio njih,
da rade i za njih, a ne samo za sebe. Ali, to se ne događa i čudo
je da je u ovoj zemlji još mir s obzirom kako je uskoj manjini i
u najtežoj krizi predobro, a velikoj većini sve gore.
Kao i u mnogo prilika do sada, napis u novinama od prije ravno
pola stoljeća nas podsjeća da je i u sustavu koji je stremio tome
da poravna socijalne razlike, koji je radniku dao za pravo da
bude isti kao i njegov direktor, jedno pisalo na papiru, a drugo
se odvijalo u praksi. Ali, nije im to bilo normalno i borili su
se da bude drugačije. Danas je normalno jer više nema “našeg”, a
“moje” je iznad svega, i “moje” daje za pravo vlasniku da radi
što god hoće. I s imovinom i s ljudima koji za njeg rade.
“Moje i naše”, Karlovački tjednik, 8. travnja
1965.
Čudan neki običaj postoji kod naših ljudi. U ophođenju, pričanju,
diskusiji. I gotovo je nemoguće ne razlikovati tko je tko. Tko
rukovodilac a tko radnik. Ne po odijelu, već po načinu
izražavanja.
– Ja sam u mojem poduzeću… – ovako radnik nikada ne govori.
Ovako često govori rukovodilac.
Radniku bolje pristaje – tako se smatra – da kaže: “mi u našem
poduzeću…”Radnici tako i govore, gotovo bez izuzetaka.
Ove četiri riječi: ja – moje, mi – naše, navode na razmišljanje.
U njima se krije čitava jedna psihologija, istina zastarjela, ali
psihologija za koju obično smatramo da je prevaziđena. Ipak ona
je prisutna na svakom koraku, ispoljava se svakog dana i na
svakom mjestu u raznim oblicima.
Naizgled, nema ničeg lošeg u onom “moje poduzeće”. I nema,
ukoliko se to kaže iz osjećaja pripadnosti poduzećuili radnom
kolektivu. Ali, teško se je oteti dojmu da ove riječi prije
označavaju nešto, što je strano našim shvaćanjima. To je
izvjestan osjećaj svojine, prava na jedno poduzeće ili još gore –
kolektiv.
Riječi “mi” i “naše” mnogo ljepše zvuče. One označuju
monolitnost, jedinstvo, zajednička stremljenja i napore. One su
simbol kolektiva, kolektivnog rukovođenja, samoupravljanja,
zajedničkog rada i rješavanja problema. Gotovo da se dobiva dojam
da ne postoji ništa što čudesna riječ “mi” ne bi mogla savladati.
I “naše” stvara osjećaj širine, zajedničkog vlasništva, odzvanja
iza svakog udarca čekića po nakovnju i prenosi se u žamoru
svjetine.
Na sjednici Općinskog odbora sjedili su jedni do drugih. Svi u
svečanim odijelima, bijelim košuljama i kravatama. Teško ih je
razlikovati, sve dok nisu progovorili. A tada, jedni su govorili
“moje” a drugi “naše”. I svi su znali tko je tko.
Pripremio Tihomir Ivka