Spomenik je podignut s ciljem čuvanja materijalnih tragova i društvenog sjećanja na narodnooslobodilačku, antifašističku borbu i masovna stradanja, a neposredni povod oslobođenje grada u kojem Vi i ja živimo.
Obraćam Vam se kao jedan od 39.526 građana Karlovca koji za Vas glasali nisu, a čiji ste također gradonačelnik. Točnije, za Vas glasao nisam nikada, ali sam se uvijek trudio, koliko sam mogao, razumjeti Vašu političku praksu i Vašu istinu, danas me je stid kao da sam Vas upravo ja doveo na vlast.
Ovo pismo nije trebalo biti napisano, kao što se ni stidjeti nisam trebao da ste za vrijeme trajanje mandata zaboravili biti političar i pokazali se doraslim funkciji gradonačelnika svih građana Karlovca, koji razumno rukovodi i upravlja “općim dobrima” te provodi politiku koja brine o zajednici, a ne samo o interesima stranke, pojedinaca ili privilegirane grupe.
Povod pismu je protjerivanje iz javne uspomene stanovnika našeg grada Spomenika palim borcima i žrtvama antifašističkog terora okruga Karlovac, o čemu sam pisao u tekstu “Bez fige u džepu, molim” objavljenom 5.5.2020. na portalu Lupiga.hr i KAportalu. Na kraju teksta krajnje ponizno zamolio sam da učinite sve što je u Vašoj nadležnosti da se isti vrati u stanje koje je prethodilo združenom pohodu uličnih fašista i gradskih vlastodržaca devedesetih godina prošlog stoljeća kada su jurišnici naoružani čekićima, eksplozivom, koloturima i bagerom srušili spomenik na Banskom bastionu u najljepšem gradskom parku. Dopustite da Vas podsjetim, spomenik je podignut s ciljem čuvanja materijalnih tragova i društvenog sjećanja na narodnooslobodilačku, antifašističku borbu i masovna stradanja, a neposredni povod oslobođenje grada u kojem Vi i ja živimo.
Zašto se obraćam baš Vama kada u vrijeme njegova rušenja još niste ni bili stanovnik našeg napaćenog i ugroženog grada, neupućeni bi rekli ” niti luk jeo niti ga miriso” . Međutim, danas jeste građanin našega grada i k tomu naš ste gradonačelnik. Stoga držim da pismo treba biti upućeno baš na Vašu adresu, drugim riječima, uvijek ću se iznova obraćati strukturama moći i mehanizmima vlasti, poglavito onda kada se radi o uništavanju kulturne baštine kao izrazu vlastite superiornosti, prepotencije , revanšizma, omalovažavanja i ignoriranja.
U tome, na sreću, nisam usamljen, jer i Radovan Radovinović, naš sugrađan, u svom pak tekstu dobronamjerno upozorava na sadašnje stanje spomenika na Banskom bastionu koji “prolaznicima bode oči i odašilje poruku da grad nema sposobnosti taj problem riješiti. Stoga je pitanje dostojanstva gradskih dužnosnika da su ovaj problem u stanju riješiti”.
Tri je godine prošlo od moje molbe, vjerujući u Vaše razborito prosuđivanje tri godine strpljivo sam čekao da se nešto dogodi, uzaludno čekao u nadi da će “prevladati zdravi razum” i pokazati dobra volja, tri godine gospodin Radovinović i ja čekamo da vidimo da li su gradski dužnosnici “ovaj problem u stanju riješiti”. Nismo dočekali, a budući mi je preostalo puno manje godina od onih koje sam već proživio odlučio sam se izravno obratiti Vama.
Zašto Karlovcu treba taj spomenik, zašto njegovim građanima svake godine 6. svibnja nedostaju u bronci izliveni likovi ispred danas ogoljelog bijelog mramornog zida na karlovačkoj promenadi? Nisam siguran da ćete razumjeti, ali pokušat ću pojasniti : dok nije srušen spomenik je reflektirao simbol oslobođenja, pobjede , nove budućnosti; zato što za mene to nije samo spomenik, za mene je to prije svega himna jednostavnosti izbora pred kojim su se 1941. našli oni čiji je spomenik bio simbol – ili ste za zlo ili ste protiv njega; zato što je normalna ljudska pozicija toga vremena bila antifašistička i nikakva drugačija; za mene je to priča o domaćim ljudima koji su bili spremni dati svoje živote za ideju koja se iz današnje perspektive možda čini promašenom, ali njima je bila sveta, kako bi ljudi poput Vas ,mene, naše djece, naših unuka mogli živjeti u gradu punim slobode i vizija, treba mi zato što je demokracija uvijek pod prijetnjom i što se za nju uvijek treba iznova boriti, jer nacizam se može uvijek vratiti ako se nad njim ne bdije.
Vaše nečinjenje, šutnja, ignoriranje , vrlo je rječito, samo je
meni, a nadam se i Radovinoviću trebalo vremena da shvatimo
(tada nismo znali da kucamo na vrata sa sedam brava) zašto Vama
spomenik nije potreban, zašto ga ne želite. Najkraće rečeno, ne
želite ga jer Vama i onima koje zastupate ne znači
ništa.
Shvatio sam to onog trenutka kada ste izjavili:” Jesam, ja
sam antifašist, ali sam ja i antikomunist” . Pročitavši Vašu
izjavu moram priznati da sam ostao zadivljen složenošću Vaše
osobnosti i karaktera pa moram upitati tko ste Vi ustvari? Nešto
dalje reći ćete još i ovo: “prihvatimo da o nekim stvarima
mislimo drukčije i smatram da niti antifašisti, niti bilo tko ne
mora se slagati, ali mislim da možemo prihvatiti da je komunizam
ostavio zaista veliku mrlju na antifašističkoj borbi i zato
dijelim antifašizam i komunizam”. Ako još uvijek stojite iza ovih
riječi pitam se koji je to onda svemirski razlog zbog kojeg
ne želite obnoviti spomenik, zašto svojim nečinjenjem odobravate
čin koji se u stručnoj literaturi naziva ikonoklazam ili naprosto
vandalizam?
Priznajem, zbunjen sam raskorakom između Vaših riječi i djela, nije mi jasno da li ste veći antifašist ili veći antikomunist? Što se to krije u Vašoj nutrini, odnosno koje su to moralne i mentalne vrijednosti na temelju kojih prosuđujete vlastiti odnos prema stvarnosti, prema zajednici, prema potrebama građana koji žive u gradu u kojem ste Vi trenutno gradonačelnik.
Jasno mi je da nad logičkim i mozgu shvatljivim, dominira naša osobnost, naš karakter, osobno uvijek ću prihvaćati činjenicu da je svaka osoba pojedinac za sebe, da ljude, društvenu situaciju i prošlost doživljava na svoj način i stvara vlastitu sliku svijeta koja se manje ili više razlikuje od drugih ljudi. Stoga Vas ja dobro čujem, razumijem da se Vaša slika svijeta razlikuje od moje, da Vi radite stvari drugačije od mene, i to je u redu, ne zamjeram Vam što to radite na svoj način, ali Vam zamjeram ako već ne možete da budete na strani nevinih žrtava, budite otvoreno na strani nasilnika, vandala koji su spomenik rušili. Imajte, ako ništa drugo, dostojanstvo nasilnika. Budite zli bestidno, jer riječima koje ste izrekli Vi se pozivate na licemjerje drugih kao opravdanje vlastitog ili nasilništva drugih, stati na stranu vandala, braniti vlastito nasilništvo, jer su i drugi bili nasilni, za mene je odricanje je od vlastitog dostojanstva, bez obzira što mislili o bivšem sustavu, što ste bili, ako ste bili, žrtva tuđe zlobe i nasilja.
Međutim, to još ni izdaleka ne daje pravo nikome, pa ni onima koji su, poput Vas, izabrani demokratskim putem, da krenu u beskrupulozno širenje laži, revanšizma najgore vrste, obesmišljavanja svega što je u sebi imalo oslobodilačku, revolucionarnu i radničku komponentu i humanistički potencijal. U pokušajima opće difamacije po ključu “osude svih totalitarnih režima” i demonizacija bivšeg režima trebalo je dokazati da je jugoslavenski socijalizam bio najgori socijalizam od svih socijalizama i najveća tamnica naroda od svih tamnica. Opijena pobjedom nova je vlast u napadu epileptične razdraganosti do paroksizma počeli razvlačiti bivši sistem kao jeftinu gradsku kurvu da je i najgori ljudski ološ imao puno pravo pljunuti na njega. Budalaštine i laži izgovorenih na račun bivšeg režima iz usta švercera vlastitih života koji su se ustoličiti kao nova politička elita sastavljena od dojučerašnjih švercera, pizza majstora, montera radijatora, šofera autobusa, pečenjara s bečkog kolodvora i inih, mogli su da progutaju samo oni koji su imali želudac od rostfraja.
Na krilima agresija na Hrvatsku državni mediji otišli su još i korak niže odnoseći se prema vlastitim građanima kao ljudima s retardiranim kvocijentom inteligencije pokušavajući cijeli jedan narod staviti u Prokrustovu postelju povampirenog nacionalizma. Glavni cilj nacionalističke politike devedesetih bila je histerična, totalna destrukcija svega što je imalo bilo kakve veze sa socijalističkim modernitetom. Čitajući novine i gledajući HRT tog vremena ispada da nakaznijeg političkog režima u povijesti ljudske vrste bilo nije. Morao bih biti prilična ništarija nesposobna za kompleksnije oblike rasuđivanja pa da takav labirint laži i apsurdnih teorija prihvatim kao istinite.
Nažalost, čini mi se da ste Vi čitali tragično iskrivljenu verziju događaja ili možda niste čitali nego ste samo slušali obiteljske priče jer negdje ste tu mržnju koju istinom zovete morali upit. Na taj način stvorili ste idealan humus iz kojeg je nikla mržnja, naravno da rezultat nije izostao, dobivši “dozvolu za ubijanje” naši dečki kratkih fitilja i usporenog prosuđivanja krenuli su u veliku sezonu rušenja spomenika u Karlovcu, kao žrtve “spontanog urbanizma” razularene svjetine padali su kipovi heroja propalog sistema. Tvrdim da uništavanje nije bilo spontano, ni u jednom slučaju nije se radilo o bezumnom činu: razaranja su bila ciljane, simbolično nabijene izvedbe. U slučaja rušenja najvećeg i najljepšeg spomenika u Karlovcu nova vlast je demonstrirala i legitimirala moć te ritualno pokazala tko je “novi šerif u gradu”. “Dečki” su samo radili svoj posao, a spomenika više nema, kao da se izgubio negdje u pučkoj predaji o jakom vjetru koji je ranih devedesetih po karlovačkim parkovima slamao tri metara visoke statue osloboditelja grada na četiri rijeke.
Govoriti o socijalizmu, ili kako Vi kažete, komunizmu, kroz neke likove i događaje, kroz “mrlje” propalog političkog sustava, je obično politiziranje i podvaljivanje. Zamislite poštovani gradonačelniče kada bih ja pišući o katoličkoj crkvi, ne uzevši ništa drugo u obzir nego samo recimo, vrijeme i djelovanje papa Borgije ili inkvizicije, dakle, kada bih svoj sud temeljio samo na jednoj “mrlji” kako volite reći. Kako bi izgledao jedan objektivan i nepristran zaključak? Po tome papi i inkviziciji bi ta Rimska crkva trebala biti zabranjena za sva vremena. Ali nije. Nego evo je, hvala Bogu, živu i zdravu.
Prethodno navedene i opisane činjenice, iako su važne, još uvijek ne objašnjavaju zašto je spomenik srušen i zašto Vama nije potreban.
Pitati se tko je, kako i, prije svega, zašto rušio spomenike i na lomaču bacao čitave biblioteke zahtijeva, prije svega, razumijevanje nasilnog i totalnog razaranja socijalne stečevine Jugoslavije – radničkih prava i organizacije rada, javnog zdravstva i obrazovanje, javnog prostora i društvenih institucija, industrije i privrede, ali i razumijevanje nakazno provedene privatizacije, koju brojni ekonomski analitičari nazivaju i “pljačkom stoljeća”. Nažalost, “spomeničko čišćenje” nije najgora učinjena stvar.
Upravo je to pitanje svih pitanja, jer od rušenja spomenika puno je važnije zašto su se rušila i ukidala teško izborena socijalna prava građana i bagatelizirali stečeni kolektivni resursi i dobra. To se ne propitkuje, zašto? Pa zato jer bi se ugrubo moglo reći da je ukupan gubitak Hrvatske zbog pljačkaške pretvorbe i privatizacije oko 50 milijardi dolara, gospodine gradonačelniče, to su dva i pol državna proračuna Hrvatske, dvije i pol godine plaće za vatrogasce, liječnike, učitelje, tete u vrtićima, za besramno niske penzije za četrdeset godina poštenog rada.
Nažalost, forma i prostor za ovo obraćanje Vama ograničavaju me da Vas na sve podsjetim, ipak je povod spomenik, ali moram dometnuti još samo ovo, taj nakazni, zli i krvavi sistem za svog je vremena izgradio i podigao toliko toga da Vaši šverceri vlastitih života do dana današnjeg nisu u stanju sve to prebrojiti, popisati, a kamoli pokrečiti.
Rezultat raskoraka između onoga što se obećavalo i cilja koji je ostvaren pod tim obećanjima je – povijesna obmana naroda. Suprotno priči o novoj “Zori” kojom su ljudima uspješno “peglali mozak” (dok su se oni borili u Domovinskom ratu) i bijes naroda zbog privatizacijske pljačke usmjeravali od sebe prema svojim ideološkim protivnicima, a koje su devedesetih širili prvaci stranke na vlasti, tvrdeći da će promjenom radničko-klasnog u vlasničko-klasno doći do većih investicija, veće proizvodnje, većeg izvoza i zaposlenosti, razvoja, kvalitetnijeg života, ljude su uvjeravali da je to ono što su sanjali godinama i desetljećima, drugim riječima, da će za sve građane lijepe naše doći nova “Zora”, ona došla nije.
Biblija kaže , Vi to znate bolje od mene, “ako ne poznate voćku po stablu, poznate je po plodu”. Tako je s plodovima i u hrvatskom društvu, samo što su tu plodovi vrlo loši, nedopustivo loši, dovoljno je samo pogledati rezultate posljednjeg provedenog popisa stanovništva.
Tim više potreban nam je taj spomenik. Očigledno je da nas dvojica imamo, osim misaone, i različite emotivne reakcije kada je spomenik u pitanju, nadam se samo da obojica nismo trajno ušli u emotivni kavez iz kojeg ni jedan ni drugi ne znamo izaći. Tako zgrčeni u svojim ideološkim rovovima teško da Vi i ja možemo kritički promišljati vlastitu poziciju i uvjerenje. Osobno ne želim ostati ušančen u toj besplodnoj ideološkoj raspravi , ne želim na to trošiti dragocjeno vrijeme, međutim, spomenika i dalje nema, kao da ga je zaista odnio” jak vjetar”. Pa gdje je onda mogući izlaz, kako prevladati nastalu situaciju?
Ako iskazi o Vašoj istini nisu rezolutni, a sudovi konačni, ako se možete odreći monološke svijesti i manihejske logike onda postoji prostor da sumnja nestane i uspostavi se dijalog unutar karlovačke zajednice oko sudbine spomenika.
Ponoviću se, uvijek sam se trudio razumjeti Vašu politiku upravljanja gradom. Štoviše, smatram da i Vi i ja baratamo argumentima koji su činjenično točni i povijesno utemeljeni – samo je pitanje koji ste dio priče odlučili pamtiti, a za koji držite da je nevažan, kao što sam Vam pokušao pokazati na primjeru katoličke crkve. Način na koji Vi vidite svijet nije ni bolji ni lošiji, odnosno ni više ni manje ispravan od onog kako isti svijet vidim ja. Tko je od nas dvoje u pravu? Vi ili ja? Još važnije, tko je u konačnici taj koji može presuditi i reći što je ispravno, pravednije? Tko ima pravo odrediti što je bolje ili gore? Nitko.
Time što se vi borite za materijalnu razgradnju pa i ciljano fizičko uništenje spomenika, a ja za njegov povratak i samoiniciranu obnovu još ne znači da je netko od nas dvojice u krivu, štoviše, držim da nijedan od nas nije u pravu, jer naprosto naša značenja koja pridajemo spomeniku nisu apsolutna. Tako da ste i Vi i ja i u krivu i u pravu u onome kako ga doživljavamo, i to je sasvim u redu. Naša značenja nastala su kao plod naših pojedinačnih života i onoga što se u njima dogodilo, a svoje živote nitko, pa ni nas dvoje ne može promijeniti.
Ipak, unatoč tome što pripadamo različitim sustavima promišljanja nešto možemo učiniti i to nešto Vam ja nudim. Naime, taj čin – odabira sjećanja ili koji dio priče pamtiti – čin je koji zajednicu drži na okupu. Karlovac ni danas nije zajednica sretnih i zadovoljnih građana jednostavno zato što mi, ljudi koji živimo u ovome gradu, nikada nismo stvorili konsenzus oko toga što pamtimo i oko toga što zaboravljamo. O tome zbog čega je to tako dalo bi se ozbiljno i dugo raspravljati, ali od nekud moramo krenuti, za dobrobit karlovačke zajednice moramo zajedno promišljati, bez obzira što znamo da je uvijek lakše razmišljati glavom svoje stranke, a puno teže vlastitom.
U tom zajedničkom promišljanju stavili bi naglasak na sadašnjost i budućnost, a ne samo na prošlost. Nadam se da ste me razumjeli, građanima Karlovca on je nasušno potreban iz prostog razloga što je svrha spomenika da nam poruči što smo odlučili zapamtiti. A, samim tim, i što smo odlučili zaboraviti.
Odgovarajući dijalog s lokalnim dionicima, Vašim sugrađanima, ključan je da uspješno donesete jasnu i konstruktivnu ideju što učiniti sa srušenim spomenikom. Kroz dijalog i raspravu, ova podijeljena sadašnjost mogla bi se dugoročno koristiti kao sredstvo pomirenja i tolerancije. Samo tim putem, i samo na taj način grad na četiri rijeke koji se danas nalazi izvan svih tehnoloških, društvenih, kulturnih promjena, gotovo na periferiji Hrvatske, bi mogao postati ljepše mjesto za život.
Uvaženi gradonačelniče, ni za Vašeg prethodnika nisam glasao. I nisam se pokajao. Na Vama je hoću li se pokajati što, da ponovim, ni za Vas glasao nisam. I reći ogriješih se o ovog čovjeka.
S poštovanjem, Dragan Draženović