Završno je gostovala višestruko nagrađivana književnica Olja Savičević Ivančević, čije su pjesme i priče prevedene na tridesetak jezika.
Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu je u srijedu proslavila 185. godišnjicu postojanja s obzirom da se smatra sljednicom Ilirskog čitanja društva iz 1838. godine.
Tom prigodom su nagrađeni i najbolji čitatelji, odnosno korisnici karlovačke knjižnice u kojoj je ukupno posuđeno prošle godine 317.573 knjiga. U kategoriji koja se odnosi na djecu, najboljom čitateljicom je proglašena šestogodišnja Zola Matovina koja je lani posudila 88 knjiga. Učenica Helena Rak je posudila 92 knjige zbog čega je najbolja čitateljica u toj kategoriji za 2022. Od studenata, najviše je posuđivala Iva Benković – ima 38 posudbi. U kategoriji “Odrasli” najboljim čitateljem je proglašen Joško Šepac s 243 posudbi, a od umirovljenika Milan Rabatić s 275.
Rođendanski program je započeo u Osnovnoj školi “Mahično” susretom s knjižničarkom i književnicom Davorkom Semenić-Premec, koju najmlađi poznaju kao autoricu slikovnica o djevojčici Veri, a ovo se gostovanje odvilo u okviru projekta financiranog iz fondova Europske unije “Čitanje je važno, uključuje nas snažno” kojega knjižnica provodi u partnerstvu s Gradom Karlovcem te Udrugom za poticanje i razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i odraslih “Carpe diem”.
U Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” je održan susret s autoricom knjiga za djecu Jelenom Pervan kojom prilikom je predstavila novi roman “Kimi, nemaš vremena”, a susrela se i s oko Udruge za inkluziju i promicanje kvalitete življenja djece i mladih s teškoćama Frendofon okupljenom djecom s obzirom da se mnogo bavi razvijanjem ljubavi spram čitanja kod onih s poteškoćama u razvoju, zbog čega je i dobila nagradu “Ponos Hrvatske”.
Završno je gostovala višestruko nagrađivana književnica Olja Savičević Ivančević, čije su pjesme i priče prevedene na tridesetak jezika. Od poezije, prvo joj je 1988. objavljena knjiga “Bit će strašno kada ja porastem”, zatim “Vječna djeca” iz 1993., “Žensko pismo” iz 1999., “Puzzlerojc” 2006., “Kućna pravila” naredne godine, “Mamasafari (i ostale stvari)” 2012., “Divlje i tvoje” 2020., “Standardan život, sabrane pjesme u prozi”, 2021., a od zbirki kratkih priča “Nasmijati psa” 2006″, “Nasmijati psa i sedam novih priča” 2020. Roman “Adio, kauboju” joj je izišao 2010., a “Pjevač u noći” 2016. Autorica je i slikovnica “Šporki Špiro i Neposlušna Tonka” iz 2017., “Adriana se vratila” iz 2019., “Sami na cilome svitu” 2020. i “Zaljubljena u čitav svijet” 2021.
“Moja učiteljica Mirjana Šiško je držala literarnu grupu za niže razrede u mojoj osnovnoj školi. Sam moj početak nije bio dobar jer sam napisala pjesmicu koja se rimovala, ali nije imala mnogo smisla. Nisam takvu ocjenu dobro primila i napustila sam literarnu grupu ne bih li se vratila naknadno. To je bio dio moje igre, po svemu ostalome imala sam uobičajeno djetinjstvo u malom dalmatinskom mjestu s mnogo igre po vani i s dječjim avanturama. Nisam bila povučena djevojčica, ali sam voljela puno čitati, vjerojatno zato što je moj otac volio čitati, pa smo imali kućnu biblioteku i knjige su mi bile na dohvat ruke”, rekla je O. Savičević Ivančević.
Nastavila je da je stekla ljubav prema čitanju, svjetovima koji se čitatelju otvaraju, pa se onda i sama u tome htjela okušati. “Počela sam dobivati nagrade za poeziju objavljenu u časopisima i tako je to krenulo. Nakon nagrade dječjeg festivala u Šibeniku te Zmajeve dječje nagrade moja je škola te moje pjesme objaviti u zbirci koja je tiskana u nakladi od tri tisuće primjeraka. Tako sam stekla priliku u tim ranim godinama upoznati poznate pisce i glumce i to je oblikovalo moje djetinjstvo na drugačiji način od ostalih u Kaštel Lukšiću. Koliko god mi je taj svijet pisaca bio nov, bio mi je blizak jer su oni bili spontani i nisu mi se obraćali kao djetetu, nego kao nekome ravnopravnome”, kazala je O. Savičević Ivančević.
Za mladosti je uzela pauzu od pisanja. “Mora se pisati i iz života. Završila sam studij hrvatskog jezika i književnosti te rodila kći. Radila sam kao profesorica u školi i intenzivno sam razmišljala jesam li uopće spisateljica. Shvatila sam tada da je pisanje ono jedino što stvarno želim. Na jedan natječaj sam poslala pjesme i priče i dobila nagradu za ovo drugo, no bilo ih je samo pet, pa sam u šest mjeseci trebala napisati nove radi izdavanja knjige. Nisam se vratila u školu, nego sam sjela i pisala. Tako je objavljena knjiga ‘Nasmijati psa’. Imala je neočekivan uspjeh – bilo mi je važno ne stidjeti je se. S prozom su mi se otvorila vrata prema profesionalnom bavljenju književnošću. Tada sam dobila i prvu kolumnu i stvari su se otvorile same po sebi. Nije uvijek bilo lako, često je bilo neizvjesno, no to je bio moj poziv i samo sam ga slijedila”, rekla je O. Savičević Ivančević.