Naše sugovornice izazovnim drže nastojanje da se ženama uskrati pravo na prekid trudnoće i smatraju da treba reagirati na pojavu "molitelja"
– Nikad se kao žena nisam osjećala diskriminirano u civilnom
društvu. Osjećala sam se diskriminirano jer radim u civilnom
društvu, ali to je priča za sebe, kaže Valentina
Gambiroža-Staković, upraviteljica Udruge za društveni razvoj i
neformalno obrazovanje “DrONe” te voditeljica projekta i
programska suradnica u Mreži mladih Hvatske.
S njom te predsjednicom Udruge osoba s invaliditetom Karlovačke
županije Gordanom Jurčević, predsjednicom Udruge za poticanje i
razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i
odraslih “Carpe diem” Aleksandrom Podrebarac, direktoricom Udruge
za društveni razvoj “Turbina promjena” Petrom Šegulić, pravnicom
Ženske grupe Karlovac “Korak” Sandrom Turkanović te članicom
Kinokluba Karlovac Lucijom Ćeškić razmatramo na 8. mart položaj
žena u društvu, naročito civilnom.
L. Ćeškić također kaže da u civilnom društvu nikad nije doživjela
diskriminaciju i uopće se smatra da je taj društveni sektor
napredniji od ostalih.
– Imam kvalitetne radne kolege i kolegice s kojima mogu
podijeliti svakakve poslovne situacije. Ponekad iz mladih
korisnika izađu za izazovnih situacija stereotipi koji su,
pretpostavljam, naučeni doma, pa neko od njih spomene ‘bablja
posla’ i slične glupost. Nastojimo mladima pokazati da je moguće
ne raditi takve razlike. Niti rod niti spol ne čine razliku u
sposobnostima, navodi Ćeškić.
Naše sugovornice su suglasne da je društvo napredovalo u
uvažavanju žena, ali se javljaju i novi izazovi, odnosno
nastojanja da se ženska prava ograniče, naročito pravo na prekid
trudnoće.
S. Turkanović predlaže da se reagira na pojavu u Karlovcu onih
koji mole na javnim mjestima za “očuvanje tradicionalnih
vrijednosti”.
– To uopće nije bezazleno i ide se za time da se unazade ženska
prava – tako se prije deset godina počela mijenjati Poljska i
tamo su postepeno zabranili gotovo u potpunosti pobačaj. To su
strašne stvari. Dolaze generacije žena, naše kćeri, susjede,
poznanice i nećakinje, upozorava.
V. Gambiroža-Staković također kaže da se na dnevnoj razini
osporava pravo na prekid trudnoće.
– Moje prijateljice su prošle strahote zato što su se odlučile
pobaciti. Društvo ih je osudilo. Neki liječnici ne žele dati
kontakte kolega koje nemaju priziv savjesti. Kako komentirati one
koji klečeći mole po trgovima za moju čednost? Ako mogu cijelo
ljeto gledati ružna muška prsa, zašto se ne bih mogla kao žena
snažnije građe odjenuti u topić ili minicu, iznosi.
Od žena se i dalje očekuje pravocrtno ispunjavanje obveza –
školovati se, zaposliti, udati, roditi.
– Djeluje kao da nisi dovoljno vrijedna, ako se nisi udala,
odnosno da se nisi ostvarila, ako nisi rodila, opisuje S.
Turkanović.
P. Šegulić kaže da je to posebno izraženo na selu, a ona živi u
ruralnom području kao samkinja bez djece.
– Ljudi si svašta dopuštaju, postavljaju pitanja bez takta i
uvažavanja privatnosti. Koga ugrožava moja životna odluka?
Većinom uopće ne odgovaram na njih, odnosno pravim se da ih ne
čujem. Imam osjećaj da uopće ne mogu objasniti nekome neke
stvari. Od rođenja smo programirane da se moramo smijati, lijepo
se ponašati, ne raspravljati, veli, a G. Jurčević dodaje:
– I dalje je mnogo predrasuda, stereotipa i očekivanja od žena.
Ako žena ne želi roditi, smatra se da je sebična. Ima mnogo
prostora za osvještavanje. Koliko god se priča o ženskim pravima,
ona su i dalje upitna. Prekid trudnoće je treba ostati pravo
žene, njezin izbor.”
S. Turkanović nastavlja da postoji razlika u odgajanju muške i
ženske djece.
– Naučene smo da se ne zamjeramo, nego da trpimo, ističe.
Valentina Gambiroža-Staković kaže da ju je susjed tri godine
ispitivao kad će roditi.
– Na tjednoj razini sam pristojno odgovarala da ću roditi kad
bude vrijeme, dok susjedu nisam postavila protupitanje što, ako
ne mogu imati djece. Problijedio je i više mi se nikada nije
obratio. Bilo ga je jako sram, veli.
P. Šegulić nastavlja da na selu često odmahnu rukom dok
razgovaraju o obvezama jer da kakve bi ona to obveze mogla imati
kao osoba izvan braka i bez djece, a G. Jurčević kaže da se
slično gleda i na osobe s invaliditetom.
– U društvu je i dalje izraženo mišljenje da one ne mogu voditi
kućanstvo, a zasnivanje obitelji je i dalje tabu-tema, kao i
roditeljstvo. Naravno, pospremiti ću po kući, obaviti manje
aktivnosti. Poznajem mnogo žena s invaliditetom koje se bave svim
kućanskim poslovima, bez obzira rade li negdje. Bitna mi je
logistika. Da bih izašla iz kuće, lanac ljudi mora odraditi svoj
dio posla s obzirom da imam mišićnu distrofiju i male mogućnosti
za samostalnost. Ne bih mogla funkcionirati bez prilagođenog
prijevoza. Moja elektromotorna kolica imaju stotinu kilograma, a
dodajmo tome i moju tjelesnu težinu, pa je transfer poseban
problem. Moram imati razne varijante za slučaj da neka karika u
tom lancu zakaže, ne bih li aktivnosti mogla odraditi kako je
planirano, dodaje G. Jurčević.
Stalan društveni problem je što žene moraju raditi kućanske
poslove nakon povratka s radnog mjesta, a poseban je što u
civilnom društvu često niti nema radnog vremena jer ono iziskuje
cjelodnevnu aktivnost.
– Živim s maloljetnim djetetom za kojega brinem. Jedan dio
izazova je što angažman u civilnom sektoru podrazumijeva i da
radimo dopodne, poslijepodne, odnosno da nas nema po nekoliko
dana i slično. Izmori me nevidljivi mentalni rad jer se sve mora
osmisliti, a onda tek ostvariti, pa moraš uključiti one koji će
pomoći – tko koga odvozi i razvozi. Žene se s time puno više
suočavaju od muškaraca. Nevidljivi mentalni rad je baš jedan od
većih ženskih problema. One koje imaju dobre partnere podijele s
njima obveze. Žene obično moraju planirati što će sutra raditi za
ručak, što uzeti u trgovini, što treba glačati i slično. Žene
više s djecom prolaze školsko gradivo i s njima rade domaće
zadaće. One su u pravilu te koje razvoze na izvanškolske
aktivnosti. Svo to planiranje i koordiniranje te izvođenje pada
na žene, upozorava. S. Turkanović.
“Živim s roditeljima”, nastavlja G. Jurčević i dodaje:
– Moja majka je bila teško bolesna i neću zaboraviti iznenađenje
liječnika kada sam se pojavila kod njega zbog toga. ‘Zar ste Vi
baš dolazili’, rekao je. Kućanske obveze nisu samo peglanje i
pranje, nego i kontakt s onima s kojima živiš pod istim krovom.
Što se tiče planiranja dana, rad u civilnom društvu je umalo
cjelodnevan. Kada se vratiš doma, posebno ako se približavaju
rokovi, moraš biti na vezi s poslom i mentalno si u uredu.
V. Gambiroža-Staković ističe da sa svojim suprugom ravnopravno
dijeli kućanske poslove.
– Živim u potpuno ravnopravnom partnerskom odnosu – u braku sam s
partnerom muškog spola i ravnopravnost se podrazumijeva te oko
toga nikada nije bilo problema. Ne smatram se sretnom zbog toga.
Moj partner pere prozore, usisava, kuha… Ne pada mi na pamet
uzet peglu u ruke – ako treba nešto glačati, glačati će si sam. U
vezi sam s odraslom i zrelom osobom. Ne vidim se u situaciji kao
buduća majka da moram sve sama raditi, nego da ćemo ravnopravno
dijeliti obveze, kaže i dodaje kako je sigurna da suprug te
njezine navode neće demantirati.
Napominje da je ponosna na svog donedavno samohranog oca jer je u
vrlo ranoj dobi naučio njezinog malog brata da čisti po kući i to
mu je najnormalnija stvar na svijetu.
– Građanski odgoj i obrazovanje uči dječake rodnoj ravnopravnosti
i uvažavanju žena, ističe.
U javnosti je osude doživjela nedavno emisija Hrvatske televizije
na kojoj se kip autora Stjepana Gračana u Zagrebu koji prikazuje
književnicu i novinarku Mariju Jurić – Zagorku hvata za prsa.
– Taj čin nam poručuje da ženama možeš prići i primiti ih za
grudi i ta je emisija sramotna jer ne prikazuje Zagorku i njezine
uspjehe. Nije se niti spomenulo da je bila godišnjica Zagorkinog
rođenja prošli tjedan. Tužno je da je javnost tako pamti i da o
njoj buduće generacije učimo na takav način, umjesto da se bavimo
njezinim radom, smatra V. Gambiroža-Staković, a L. Ćeškić dodaje:
– Ne želim ulagati bijes u priče o primanju spomenika za grudi.
Bizarno je da je to nekome palo na pamet. Adresiramo takve
probleme no osim edukacije ne vidim drugih rješenja. Mlađi imaju
sve manje razlika. Moji muški prijatelji puno više sudjeluju u
kućanstvu. Osjećam i da su djevojke više osviještene. Po nekim
statistikama, mnogo je više samaca jer su se žene osnažile pa
neće prihvatiti bilo koju priliku, unatoč osuđivanjima ako nemaš
partnera, odnosno dijete. I dalje je bolje biti sam nego s lošim
partnerom.
U promjeni svijesti je bitan i jezik, odnosno njegova
rodnoosviještena primjena.
– I dalje koristimo muške zamjenice i imenice kada govorimo o
sebi. Treba mijenjati narativ. Rodnoravnopravno izražavanje je
potrebno. Unazad nekoliko godina se počeo mijenjati u medijima i
to mi se sviđa. Kada sam se prijavljivala na burzu rada sam imala
problema jer je ta ustanova prihvaćala samo pedagoge, a ne i
pedagoginje. Nisam se htjela upisati tamo kao pedagog, kaže V.
Gambiroža-Staković.
Sandra Turkanović napominje da bi bilo čudno muškarca osloviti,
primjerice, novinarkom, a da se naviknulo žene oslovljavati u
muškom rodu.
A. Podrebarac kaže da se kao mlada družila s dječacima.
– Imala sam više prijatelja nego prijateljica. Uvijek nas se
nazivalo dečkima. Nije me to posebno smetalo, mala je bilo malo
bezveze, prisjeća se. Sviđa joj se što je Ured župana preimenovan
u Ured županice, a V. Gambiroža-Staković napominje da su to važne
sitnice.
A. Podrebarac je 1990-ih radila u školskom sustavu i ima iskustva
iz vremena kada je bio izrazito nepovoljan za žene.
– Država je bila donijela niz uredbi na području obrazovanja, pa
i te koje su zabranjivale nastavnicama u školama da nose hlače,
te koje su nalagale ženama da ustaju kada muškarac ulazi u
zbornicu. Nije to dugo trajalo, ali je postojalo. Ravnatelj me
pozvao u ured i upozorio me da dolazim u tajicama i pitao kako će
dečki reagirati na mene, prisjeća se A. Podrebarac.
S. Turkanović se nadovezuje zapažanjem da se uvijek na žene
svaljuje odgovornost.
– Odgovornost je na tebi što će kolege nastavnici i učenici
misliti? Isto je sa žrtvama. Problem je u prebacivanju
odgovornosti. Zar netko ne kontrolira svoje reakcije, kaže
djelatnica “Koraka”, karlovačke organizacije civilnog društva
koja se primarno bavi ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja
omogućujući im sklonište i savjetovanja.
Ta je organizacija civilnog društva proširila svoje djelovanje,
no u javnosti se i dalje percipiraju uže.
– Unazad pet godina radimo sa žrtvama i svjedocima, odnosno
svjedokinjama svih kaznenih djela i utoliko djelujemo na području
Karlovačke i Ličko-senjske županije, a u sklonište dolaze
korisnice iz cijele Hrvatske. Pružamo psihosocijalni tretman
malodobnim počiniteljima nasilja i savjetujemo punoljetne
počinitelje. Provodimo preventivne programe za djecu i mlade,
odnosno više za mlade u školama, provodimo programe ekonomskog
osnaživanja žena, beneficirane programe obrazovanja za odrasle
pri čemu je bio naglasak na dugotrajno nezaposlenima, posebno
ženama, a naročito dugotrajno nezaposlenim ženama žrtvama
nasilja. Sudjelujemo u radnim skupinama o femicidu, zločinima iz
mržnje i slično, navodi S. Turkanović.
Udruga osoba s invaliditetom Karlovačke županije se bavi
promicanjem što kvalitetnijeg života djece s teškoćama u razvoju
i osoba s invaliditetom.
– To podrazumijeva i aktivizam ženskih prava, naročito žena s
invaliditetom, za koje znamo da su dodatno ranjive u odnosu na
žene bez invaliditeta, pa čak i u odnosu na muškarce s
invaliditetom, kaže G. Jurčević.
Njezina je udruga članica Zajednice saveza osoba s invaliditetom
Hrvatske unutar koje djeluje Mreža žena s invaliditetom, čija je
G. Jurčević predsjednica.
– Radimo na prevenciji kroz kampanje, edukacije i osnaživanje
žena s invaliditetom, da znaju prepoznati nasilje uopće, pružamo
podršku na području obrazovanja, zapošljavanja i zdravstva te pri
nama djeluje SOS telefon za žene s invaliditetom žrtve nasilja.
Bitno nam je, s obzirom da je riječ o specifičnoj skupini, da se
podrška pruža na istoj razini – dakle žena s invaliditetom ženi s
invaliditetom, napominje, s SOS telefon za žrtve nasilja ima,
naravno, i “Korak” i on je otvoren 24 sata dnevno.
G. Jurčević navodi i da je omjer žena i muškaraca u članstvu
udruge koju vodi je podjednak, no da u aktivizmu prevladavaju
žene.
– Trenutačno imamo više od 40 zaposlenih osoba. Većinom je riječ
o osobnim asistentima, a njih u principu biraju korisnici. Imamo
dva vozača, a među pomoćnicima nemamo niti jednog muškarca.
Trudimo se imati rodnu ravnopravnost u upravljačkim strukturama.
Uglavnom su žene produktivnije i inicijativa uvijek nekako dolazi
najviše od žena. Volonteri su nam muškarci. U našoj organizaciji
je većina žena s invaliditetom, no u nekim aktivnostima je
potrebno iskoristiti mušku fizičku snagu, kaže.
Ljudskim pravima se bavi i Udruga “Carpe diem”, koju su osnovale
žene.
– Što se tiče zaposlenika, jednak je omjer žena i muškaraca, a i
članstvu je više žena. Generalno su žene aktivnije. To se vidi po
inicijativi. Dvije godine za redom smo imali više volontera od
volonterki, što me iznenadilo, kaže A. Podrebarac.
– “Turbina promjena” je više usredotočena na mlade, stare,
nemoćne, djecu, zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te se
nije previše doticala problematike ženskih prava. “Na samim
počecima rada naše udruge više je bilo volontera, a zaposlenih je
bilo podjednako. Sada prevladavaju žene među volonterima i u
članstvu”, navodi P. Šegulić.
Kinoklub Karlovac prati filmsku umjetnost i otvaranje industrije
prema autoricama.
– Polaznice potičemo na stvaralaštvo i prikazujemo filmove mladih
filmašica”, kaže L. Ćeškić i dodaje da je podjednak broj muških i
ženskih osoba u članstvu. “Unazad nekoliko godina se vide
promjene, a vide se i na međunarodnoj razini – imamo više
zainteresiranih za snimanje, režiju i montažu, pa sada imamo više
polaznica nego polaznika naših programa. U cijelom djelovanju
udruge žene su bile snažne i puno toga su vodile – sjetit ćemo se
Marije Ratković-Vidaković, Sanje Zanki i Ksenije Sanković.
Predsjednica nam je Tamara Perković, a potpredsjednica Laura
Pribanić. Muški kolege su aktivni u edukativnom programu
prilično, kaže L. Ćeškić.
– “DrONe” je pak usredotočen na mlade s naglaskom na reforme
obrazovanja i volonterstvo. “Unazad dvije godine se intenzivno
bavimo pravima mladih iz ranjivih skupina, naročito pripadnicima
seksualnih manjina. Ponosni smo na to da u našem članstvu one
koje su se izravno bavile ženskim pravima, pa smo imali genijalnu
inicijativu ‘Uložak u zrak’ čime smo srednjoškolkama omogućili
menstrualne potrepštine i slično. Bavimo se i mentalnim zdravljem
mladih. Što se tiče Mreže mladih Hrvatske, bavimo se više na
balansu odnosa u mladim obiteljima, odnosno između mladih očeva i
mladih majki, to jest rodnom ravnopravnošću u braku, navodi V.
Gambiroža-Staković i dodaje:
– U upravljačkoj strukturi imamo dvije snažne žene i jednog
muškarca koji vrijedi kao njih dvije – Igor Kuštreba vrijedi kao
Branimira Penić i ja utoliko što nas može nadglasati. Među
zaposlenicima imamo dvije osobe muškog spola i jednu ženskog, a u
članstvu imamo jednak broj muških i ženskih.
Ženska grupa Karlovac “Korak” ima jednog zaposlenika – ostalo su
zaposlenice te devet članova, a taj mali broj olakšava djelovanje
udruge.
– Naše korisnice su izrazito ranjive, pa ne može svatko bit
volonter, nego tražimo stručnjake. Volonteri se svode na one koji
održavaju sklonište ili okoliš skloništa. U pružanju socijalnih
usluga u Hrvatskoj uglavnom prevladavaju žene, što ne znači da ne
bismo voljeli imati kolege jer smatramo da je ljepše raditi u
miješanom kolektivu – drugačija je energija, kaže S. Turkanović.