Dok je ležao na smrtnoj postelji obišli su ga njegovi kolege s posla a on im se ispričao što ih je dočekao u tome stanju. Eto to je bio Maks.
U 69. godini života u ponedjeljak nas je nakon duge i teške bolesti napustio Zlatko Vuković Maks, voljeni muž, otac, prijatelj i profesor brojnim karlovačkim generacijama pa nije ni čudo da se vijest o njegovoj smrti Karlovcem proširila poput munje.
Objavu o smrti stavili su i njegovi učenici u Šumarskoj i Medicinskoj školi, oni kojima je Maks svojim iskustvom utirao put napretka i koji ih je učio da se nikada nemaju pravo umiriti u svome napredovanju, a time činiti dobro u zajednici u kojoj žive. Dok je ležao na smrtnoj postelji obišli su ga njegovi kolege s posla a on im se ispričao što ih je dočekao u tome stanju. Eto to je bio Maks.
Svoj životni vijek i odrastanje zapoceo je u karlovačkoj Kineskoj
četvrti. Ranim jutrom s dobrim čovjekom Franjom Maklensekom kojeg
je zvao Striko znao je ići u ubiranje naknade za korištenje
radija. U ruci mu je bio kifl – simbol koji ga je obilježio
cijelog života. Dane je, kao i mnogi klinci iz kvarta provodio u
Crkvi sv. Trojice, išlo se i tada na vjeronauk i mise, a stolni
tenis je bila nagrada za dobru djecu. Maks je uvijek u svemu bio
prvi.
Početke raspada bivše države Maks je dočekao kao istinsko
zadovoljstvo dolaskom demokracije, no ubrzo je shvatio da je to
samo farsa. Stigao je njegov sin Luka, a kada su djeca u pitanju
za njega je sve ostalo bilo nevažno. Posvetio se odgoju sina ali
i ukazivanju svojim učenicima kako stvarati život ljepšim i
sadržajnijim.
Odlaskom dobrog čovjeka i prijatelja Maksa ostaje jedna praznina koju će biti teško nadoknaditi. Ostaje i taj vapaj demokracije od koje danas nema ništa. Ostaje tuga i bol svih nas koji smo ga poznavali, a kojima je svojim specifičnim predavanjem otvarao drugačije i bolje viđenje života.
U petak 14. travnja na groblju Dubovac oprostimo se od jednog dragog profesora, gradskog fakina i čovjeka koji je živio Karlovac. Zbogom Maks.
Milan Šulentić