Voditeljica Zavičajnog odjela Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić" Jasmina Milovčić je podsjetila da su Mihalići poznata i priznata karlovačka obitelj značajna u kulturnom životu Karlovca
U Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u
Karlovcu u utorak je održan okrugli stol “Mihalićev kulturni
krajolik” u kojemu se podsjetilo na značaj Stjepana Mihalića, ali
i njegova sina Slavka, a uglavnom ispitivalo što učiniti s
njegovom rodnom kućom na adresi Gornja Gaza 3 koja upravo prolazi
konstrukcijsku obnovu, pa su stoga dani i kontekst razvoja Gaze
kao kvarta, ali i primjeri dobre prakse iz Pazina i Ljubljane.
Ravnateljica Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Kristina
Čunović je podsjetila da je ta ustanova u kulturi 2001. godine
obilježavala stotu godišnjicu rođenja Stjepana Mihalića i da je
tada ravnateljica knjižnice Nada Eleta izrazila želju da se
oblikuje spomen-soba u knjižnici posvećena Mihalićima.
Čunović je podsjetila i da je spomen-soba i otvorena nakon
proširenja zgrade knjižnice 2007. godine i da se nalazi na
Zavičajnom odjelu.
– Tada obitelj Mihalić knjižnici poklanja Slavkov pisaći stol, a
usmenom predajom saznajemo da je to bio radni stol i njegova oca.
U spomen-sobi se nalaze knjige, članci iz periodike, slike i
portreti Slavka i Stjepana Mihalića. Započinjemo u tom prostoru
2016. godine ciklus susreta ‘Zavičajne čajanke’ posvećene
znamenitim Karlovčanima, a 2017. počinjemo organizirati
‘Mihalićeve dane’. Organizirali smo izložbu grafika ‘Poezija u
slici’ kao posvetu Slavku Mihaliću. Naredne godine obilježavamo
90. obljetnicu prvog tiska ‘Grbavica’ Stjepana Mihalića, a 2021.
120 godina od njegova rođenja. U prosincu 2018. smo od obitelji
Mihalić dobili obiteljsku ostavštinu koja obuhvaća dvije tisuće
jedinca građe u pet zbirki – knjige, periodike, osobni dokumenti,
rukopisi, umjetnine, gramofonske ploče. Ostavštinu u velikoj
mjeri zauzima i Slavkova biblioteka – knjige koje je dobivao s
posvetom, kao i druge. U ožujku 2019. smo zbirno javnosti
predstavili ovu ostavštinu koja je do 2020. bila u izdvojenom
spremištu zbog građevinskih radova. Te godine se jednim dijelom
vraća u matičnu ustanovu. Od rukopisa, 34 je Stjepanova, pisana
rukom i strojno, te uredan zapis u bilježnicama. U ostavštini je
i mali broj dopisa, korespondencije vezane uz izdavaštvo, rekla
je K. Čunović.
Dodala je da se dio ostavštine Stjepana Mihalića nalazi se u
Odsjeku za povijest kazališta Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti – šest bilježnica rukopisa, časopisi u kojima su
objavljeni njegovi tekstovi te isječci iz novina.
– Rukopisna građa je zbirka posebne vrste u knjižnici, jedna
mikro-cjelina iznimnog kulturno-povijesnog značaja koja uvijek
predstavlja poziv različitim strukama i institucijama za
multidisciplinarnom obradom. Organizacijom ove vrste građe u
digitalni oblik zadržava se njezina opstojnost i osigurava
dostupnost za proučavanje povijesti i društvenog konteksta,
sredine u kojoj je autor djelovao, njegove stavove, a značajan je
izvor i svim disciplinama znanosti o književnosti, književnoj
teoriji, povijesti, kritici i metodologiji, navela je K. Čunović.
Voditeljica Zavičajnog odjela Gradske knjižnice “Ivan Goran
Kovačić” Jasmina Milovčić je podsjetila da su Mihalići poznata i
priznata karlovačka obitelj značajna u kulturnom životu Karlovca,
da je Stjepan bio kulturni radnik, dramatičar, direktor Gradskog
kazališta “Zorin dom”, a njegova supruga Zlata glumica, dok je
njihov sin Slavko jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika
druge polovice 20. stoljeća.
Milovčić je naglasila da je Stjepan Mihalić posvetio čitav svoj
život i čitavo svoje stvaralaštvo Karlovcu, a da su drama i proza
“dvije strasti koje su obilježile njegov životni put”.
– Počeo je pisati s 15 godina, a prvu prozu je objavio u
‘Vijencu’ 1926. godine. To je djelo nastalo pod utjecajem
ekspresionizma, a u ‘Knjizi o Mlakaru’, a potom u novelama ‘Šest
priča iz moga grada’ priklonio se realističkoj struji hrvatske
književnosti. Istodobno je pisao dramske tekstove na tragu prvih
drama Miroslava Krleže. O životu i duši Karlovca osobito je
uvjerljivo progovorio u feljtonima. ‘Ćaskanja u suton’ i
‘Razgovori na uglu’ njegovi su feljtoni koji imaju posebno
značenje za Karlovac. Njegove zrele godine stvaranja obuhvaćaju
međuratno razdoblje. Ritam ulice, svijet povrijeđenih i
uvrijeđenih te urbani pejsaž miješaju se s intimnim očajem,
revoltom i krizom. Stalne transformacije urbanog krajolika
ostavljaju jasan trag u književnim tekstovima – između urbanog i
literarnog teksta postoji simbioza, rekla je J. Milovčić i
dodatno naglasila:
– Cjelokupni kulturni i književni život Stjepana Mihalića prožet
je zaljubljenošću u rodni grad. Bio je neuništiv pjesnik i
nepotkupljivi kroničar svoga grada. Slavko je rekao da je njegova
književnost bila pupčanom vrpcom vezana za Karlovac, za njegove
znane i neznane stanovnike, možda i više ove druge, za Kupu.
Osobnost ovog velikog umjetnika nadopunjuje njegova posvećenost
obitelji i prirodi. Bio je izvanredan plivač i ribolovac i
nedjeljama bi s obitelji plovio čamcem. Bio je izvanredan šahist
i do zadnjega daha tragač za tajnama hrvatskog jezika.
Podsjetila je da je Grad Karlovac preklani kupio kuću na adresi
Gornja Gaza 3 “radi uređenja prezentacije književnog stvaralaštva
i kulturnog značaja obitelji Mihalić, a istovremeno zaštite i
predstavljanja kulturne baštine naselja”.
– Ovim projektom se nastoji revitalizirati fenomen književnog
krajolika. Kulturno-povijesni značaj kuće zaokružuje priču Gaze
kao kvarta velike književne povijesti grada. Ona će biti novi
modalitet književnog života u Karlovcu, nova književna kultura
Karlovca. Ovo je bitan korak u razvoju infrastrukture književnog
prostora, a napose lokalnog karlovačkog, navela je J. Milovčić.
Predsjednica karlovačkog ogranka Matice hrvatske Marina
Marinković je podsjetila na ključnu ulogu Stjepana Mihalića u
obnavljanju rada Matice 1965. godine te pokretanju i uređivanju
časopisa od tada do zabrane rada Matice 1971. uslijed sloma
Hrvatskog proljeća.
Mihalić je prije osnivanja Matice hrvatske imao već napisanih 16
dramskih tekstova i objavljenih 11 knjiga. “Svjetlo” je prvotno
počelo izlaziti kao mjesečni prilog “Karlovačkog tjednika”, da bi
se kasnije izdavalo zasebno.
– Objavljuje program rada u uvodniku prvog broja koji je izišao u
listopadu 1965. rekavši da će ‘Svjetlo’ širom otvoriti stranice
mladim karlovačkim ljudima koji se možda ‘istom izgrađuju, ali je
njihov talent očigledan, okupiti sve Karlovčane koji misle da
imaju što reći na području kulture, nauke i umjetnosti, bez
obzira jesu li u Karlovcu ili ne, a jedini uvjet za suradnju je
kvalitet’. Istom premisom se vodi i aktualno uredništvo. Želimo
okupiti Karlovčane koji mogu i žele nešto reći o karlovačkoj
kulturi, tradiciji i identitetu, rekla je M. Marinković.
Dodala je i da je odabrao ime časopisu, posudivši ga od novina
koje je u Karlovcu 1884. pokrenuo Adolf Gustav Prettner i koje su
izlazile do početka 20. stoljeća, a čiji je urednik u prvom
razdoblju bio Dušan Lopašić.
– Kako navodi njegov bliski suradnik Radovan Radovinović, Mihalić
je, da smanji troškove, sam prepisivao tekstove, a za širenje
suradničkog kruga je angažirao cijelu obitelj. Često se crvenio u
javnosti zbog niskih honorara koje su dobivali suradnici, a kada
bi primijetio da netko više priča no što radi, znao se i
živcirati. Unatoč teškim okolnostima rada, zainteresirani Mihalić
je okupio mnogo suradnika. U prvih pet godina izlaženja, kada su
objavljena ukupno 43 broja, taj časopis ih je imao čak 120, od
kojih ističem Ivu Otta, Ivu Tržoka i Nikolu Dragarića. ‘Svjetlo’
je 1971. godine počelo izlaziti kao samostalna revija. Te je
godine izašlo u četiri sveska, odnosno u pet brojeva s ukupnim
opsegom od čak 378 stranica. Te iste godine je izlazak časopisa
stopiran, iz poznatih društveno-političkih razloga. Šesti broj je
potkraj te godine zabranjen, kao, uostalom, i sam rad Matice
hrvatske, rekla je M. Marinković.
Naglasila je da su osobitu vrijednost ‘Svjetla’ tada činili
feljtoni “Ćaskanja u suton” i “Razgovori na uglu”.
– Osim toga, veliku vrijednost imali su mnogi prilozi iz
književne i kulturne povijesti Karlovca. U tom svom drugom
razdoblju života, u šest godina izlaženja, u uredništvu se
izmijenilo petnaestak suradnika. Jedan od posljednjih Mihalićevih
tekstova u ‘Svjetlu’ odisao je ogorčenjem zbog onodobne političke
situacije. Taj je časopis za Mihalićeva vodstva bio velikim
izvorom znanstvenih i umjetničkih dosega, onih koji su i danas
obilato citirani i koji nam mogu biti samo uzorom u našem
daljnjem radu, rekla je M. Marinković.
Dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Helena Sablić
Tomić je navela primjer Dragojle Jarnević kao “pokazatelj kako
književnost može poslužiti brendiranju nekog prostora”.
– Kuća Mihalić može biti primjer dobre prakse kako književnik
može biti povod i turističkom razvoju, kako književnost može biti
dobar izvozni proizvod i kako je kultura nužda da bismo se
brendirali, sačuvali i govorili o identitetu prostora i osobe.
Bilo bi dobro sačuvati obiteljske kuće od propadanja, posebno ako
imaju značajne književnike vezane za prostor, rekla je H. Sablić
Tomić.
Dala je antropološku definiciju kulture kao skupa zajedničkih
načela i uvjerenja.
– Kultura je naslijeđe naroda ili grupe, ona je zajednički način
razmišljanja i ponašanja te je podložna promjenama. Tradiciju i
izvornost je sve teže sačuvati pred industrijalizacijom i
digitalizacijom, pa zbog utjecaja globalizacije manje kulture
mogu izgubiti vlastitu autentičnost. Moderna su društva sklona
križanju, dopunjavanju i spajanju kultura, a tradicionalna
nastoje zadržati postojeće običaje i tradicije. Svijet je danas
veliko tržište i svaki grad, država i kontinent se moraju
natjecati za pozornost, inače poništavaju svoj udio. Iako se
globalizacija smatra opasnošću i prijetnjom, hrabrima i
kreativnima u malim kulturama globalizacija može biti poticaj, a
ne propast. Kultura, baština, jezik, tradicija i povijest čine
nas jedinstvenima i čine naš identitet. Svakom pojedincu je
identitet nužan jer ga čini drugačijim i osigurava mu opstanak u
društvu. Pojam identiteta je vrlo složen i samo ću reći da dolazi
od latinske riječi koja označava istost ili jednakost. U teoriji
kulturnog sjećanja, Jan Assmann povezuje društvene skupine,
kulturu i sjećanje. Sposobnošću preoblikovanja kulturno sjećanje
se dovodi u vezu s aktualnim, što je jedan od od preduvjeta
njegova prijenosa u institucionaliziranu baštinu društva.
Proučavanjem, čitanjem i analizom onoga što se nalazi u
baštinskim ustanovama, čovjek sudjeluje u širom produkciji
značenja te rekonstruira duh vremena, a kolektivno sjećanje
prenosi se fotografijama, zapisima koji imaju komunikacijsku
ulogu, odnosno mentalnim slikama koje pojedinci nose kao ideju
grada, dok je za institucionalno podupiranje komunikacije nužno
postojanje nositelja pamćenja s posebnom punomoći na znanje, a
knjižnično zanimanje je jedno od primarnih. Tako su, primjerice,
arhivi, muzeji i knjižnice institucije kolektivnog pamćenja te
vjerodostojni svjedoci razvoja koji upisuju sjećanje u prostor
grada, rekonstruiraju agente i događaje koji su važni za
kolektivnu memoriju i službenu povijest prostora te su u funkciji
učvršćivanja identiteta, iznijela je H. Sablić Tomić.
Nastavila je da kulturna baština grada dokazuje da je grad
slojevit prostor i nositelj različitih vrijednosti – kulturnih,
političkih, društvenih, književnih.
– Grad je sveto mjesto namijenjeno kolektivnom ritualu unutar
kojega pojedinci pronalaze i oblikuju svoje moralno Ja. Gradivo
baštinskih institucija je prostor sjećanja i kulturne memorije.
Očuvanje kulturnog identiteta može se usmjeriti kroz baštinske
institucije kao što su muzeji, arhivi i knjižnice čijom se građom
mogu definirati pojam grada i urbanog prostora kroz relevantne
autore i arhivsko gradivo kao temeljni korpus proučavanja
međusobne povezanosti kulture i prostora te kao korpus koji
ostavlja trag u prostoru i sudjeluje u stvaranju pojedinačnog i
grupnog identiteta. Povod za ovo moje izlaganje je knjiga Hrvoja
Mesića ‘Baštinska kultura u razvoju grada’. Taj autor je koristio
istraživanjem dobivene metapodatke za učinkovitu interpretaciju
zbirke arhiva Župe svetog Mihajla u Osijeku i stvaranja kulturne
slike grada. Tako je oslikao i teorijske spoznaje o gradu,
pamćenju, kulturi i identitetu, a pokazao je kako uloga baštine i
baštinske ustanove trebaju biti prisutni u kulturi i identitetu
grada, navela je H. Sablić Tomić.
Istaknula je da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan muzej
književnosti, unatoč nastojanjima Dragutina Tadijanovića iz 1957.
godine, a da u Dublinu postoje četiri muzeja posvećena
književniku Jamesu Joyceu, a u Trstu, u kojemu je živio, još
jedan i tamo je napravljena “mapa šetnje s Joyceom”.
– Bilo bi sjajno ovdje obilježiti prostore koje su koristili
Mihalići, gdje su lovili ribu, radili, ispijali kave… Karlovac
bi tako bio među prvima u Hrvatskoj koji bi se mogao brendirati
kao jedinstveni prostor s muzejom književnosti. U Slavoniji smo
pokušavali pamćenje grada održati urbanim čitankama, pa smo Goran
Rem i ja napravili osječku i đakovačku čitanku htijući na jednome
mjestu okupiti sve autore koji su tematizirali grad. Činilo nam
se da bi to bila dobra obvezna literatura u osnovnoj školi, pa bi
onda svi učenici znali u kojem prostoru žive. Ako bi se
brendirala kuća Mihalić, bilo bi sjajno da se napravi topoteka,
digitalna platforma kao alat za stvaranje virtualnih arhivskih
zbirki radi očuvanja i promicanja zavičajne povijesti i
promidžbe pisane baštine, preporučila je dekanica.
Ukazala je na povezanost kulturne baštine i turizma.
– Apsurdno bi bilo odrediti identitet jednog naroda bez da se
dotaknemo kulturne baštine kao jedne od njegovih najvažnijih
sastavnica. Baština je nešto što nasljeđujemo od ranijih
generacija, a kulturna baština je složen fenomen kojeg su nam
ostavili prethodnici. Ona je osnova identiteta, ali i dugoročan
problem u društvu. Pripadamo baštini i ona nama, a to je odnos
prema budućnosti, sadašnjosti i prošlosti. Imamo je pravo
koristiti s dužnošću očuvanja za nadolazeće generacije. Jedini
baštinik smo mi kao kolektiv koji je zapravo stvorio kulturnu
baštinu, koja se ranije odnosila samo na spomenike, dok se u
novije vrijeme obuhvatila i nematerijalna kulturna baština.
Razlog tomu je sve veća usmjerenost pažnje na tradicije i
običaje. Kulturnu baštinu najčešće nasljeđujemo od ranijih
kultura koje su tu boravile i utjecale na stvaranje kulturnog
identiteta. Kada prihvatimo kulturnu baštinu, znači da se s njome
identificiramo, a to onda znači da je cijenimo. Kultura je sektor
koji je najvećim dijelom ovisan, naravno, o državnom proračunu,
odnosno nema vlastitih prihoda, što je uvjetovalo da se pronađu
alternativni oblici financiranja. Pokazalo se da kulturna baština
može biti profitabilna u suradnji s turističkim sektorom, koji je
idealan za promidžbu destinacije, identiteta, autohtonosti i
posebnosti. Turisti se pozitivno odnose prema domaćinima koji su
baštinu predstavili te kulturi i prostoru u kojemu postoji.
Međutim, događa se da destinaciju preplavi velik broj turista,
što uzrokuje moguće ugrožavanje lokaliteta, ali je turizam
neodvojiv od kulture, a turisti i dalje prvenstveno motivirani
kulturom čine dobru skupinu koja je tek posljednjih godina u
porastu, rekla je H. Sablić Tomić.
Nastavila je da se na baštinskim institucijama i kulturi temelji
budućnost turizma.
– Time bi se mogla produžiti turistička sezona i izbjeći masovni
turizam zasnovan samo na suncu i moru. Značajni iznosi moguće
zarade od kulturnog turizma motivirale su brojne destinacije da
više ulože u infrastrukturu baštinskih institucija. Kulturni
turizam uključuje upoznavanje s poviješću, etnologijom,
arheologijom, umjetnošću, arhitekturom, književnošću,
stanovništvom i životnim stilom onih koji se predstavljaju, pa
posjetitelj dobiva uvid u nov i drugačiji način življenja. To je
jedan od razloga uspjeha te vrste turizma. Otvaranje turizmu može
uzrokovati povećanu potrebu za zaštitom građe baštinskih
institucija i zato im je potrebno partnerstvo grada, države,
politike i sponzora, navela je i poručila:
– Baština kolektivnom memorijom osigurava našu budućnost. Ona je
identitet i instrument kolektivnog pamćenja, pa je treba zvati
javnom memorijom jer je kao takva dogovorena s vrijednosnom
podlogom u znanosti i jamstvom kvalitete u javnom postojanju.
Ukoliko se baština promatra kao oporučeno dobro koje se prenosi s
generacije na generaciju, utoliko ne pripada samo obitelji nego i
društvenoj skupini te postaje ujedno i nacionalno dobro.
Konzervatorica Jelena Mužar Smenderovac je izložila urbanistički
razvoj Gaze ne bi li dala prostorni kontekst Mihalićeve kuće.
Suprotno uvriježenom mišljenju, današnja Gaza nije starija od
Zvijezde.
– Prije izgradnje tvrđave je postojalo naselje Gaza, a to nije
današnja. Radoslav Lopašić nam govori o oralskoj općini koja se
‘skupila na zbor’ kod crkve svetog Jakova na Gazi 1537.
Pretpostavlja se da je lokacija te crkve na utoku Korane u Kupu,
dakle na području današnjeg naselja Gradac. Tu crkvu su podrovale
stalne poplave i u 18. stoljeću je prepuštena propadanju jer više
nije bila za korištenje. Zanimljivo je da se stara naselja na tom
potezu između 13. i 16. stoljeća međusobno nazivaju plemenitom
braćom, a burgarima stanovnici varoši kao što su Dubovac i
Steničnjak. Intenziviranjem turskih napada, stanovništvo se
povlači unutar zemljanih nasipa Zvijezde pa ova naselja u 16. i
17. stoljeću postupno gube na važnosti i potpuno propadaju, rekla
je J. Mužar Smenderovac.
Karlovac se gradi 1579., a 1581. je zabranjena gradnja u
predgrađima – tamo gdje su straže ne mogu se graditi kuće,
uređivati vrtovi i bilo što slično što bi moglo ugrožavati
sigurnost tvrđave.
– Karlovac je vojni grad i na karti iz toga doba nema Gaze. Prva
kuća izvan tvrđave je sagrađena 1588. godine, s obzirom da su
Karlovčani pomalo buntovnici, a riječ je o krčmi grofa Julija
Zrinskog kod Banijanskog mosta, no porušena je, u skladu s
odredbama cara Rudolfa, napomenula je.
Nastavila je da Karlovac živi kao vojni grad do druge polovice
17. stoljeća kada slabi turska opasnost i dobiva unutar utvrde
sve više civila.
– Prve drvene nastambe se podižu izvan tvrđave i počinje se
oblikovati predgrađe trgovaca i obrtnika koji su snabdijevali
vojsku i civile. Posebno su bili važni i cijenjeni lađari koji u
17. stoljeću već imaju svoju bratovštinu. Karlovac 1777. godine
postaje građanski grad, neovisan o vojnom zapovjedništvu, te mu
se pripajaju Dubovac i Gaza. Na planu grada iz 1752. u popratnom
tekstu se navodi da se uz crkvu svete Barbare, koja se nalazila
na području današnje poslovnice Privredne banke Zagreb, podižu
kovačnice i štale jer je glavno karlovačko pristanište na izlazu
iz današnje Vranyczanyjeve ulice, a lađarstvo i plovnost na Kupi
su u sve većem razvoju, što dovode do sve veće fluktuacije ljudi.
Rade se skladišta u kojima roba čeka povoljne prilike da se
otpremi dalje. Ti uvjeti pogoduju razvoju novog građanskog sloja
kojega čine lađari, čizmari, krojači, puškari, zlatari i drugi,
kao i prijeko potrebne gostionice i odmorišta. Plan grada iz
1759. prikazuje novu situaciju i kuće prema Gazi. Vidimo da nema
strukture idealnog grada u predgrađu kao u tvrđavi. Glavni
stambeni objekti se grade uz ulice, a prema Kupi skladišta i
drugi poslovni prostori. Grade se potporni zidovi kao obrana od
poplava, iznijela je J. Mužar Smenderovac.
Na planu grada iz 1778. se u predgrađu pojavljuju nova ucrtana
mjesta, a to su Židovska varoš i Vlaški trg.
– Židovska varoš nema veze sa Židovima, nego je riječ o nadimku
koju su Gažani dali spretnim trgovcima koji grade svoje kuće, a
Vlaški trg označava mjesto žitne trgovine koja je izuzetno važna
s obzirom da je u drugoj polovici 18. stoljeća u Italiji velika
suša zbog čega cijena pšenice dostiže nevjerojatno visoke cijene.
U takvim okolnostima Karlovac prosperira jer se tuda prevozi žito
i jer ga se skladišti. Na Kupi je 1786. bilo 85 velikih lađa
natovarenih s basnoslovnih brojem vagana žita, a preko lađa se
kao preko mosta moglo prijeći preko Kupe. To je zlatno doba
Karlovca – dohodak je velik, a blagajne su pune, pa ‘Karlovčani
obijesno desetačama pale lule, a novac što je za kartanja pao pod
stol se nije podizao’, kako je zapisao Rudolf Strohal, rekla je
J. Mužar Smenderovac i dodala da se Gaza kao pojam javlja na
planu grada iz 1783. godine, a nalazi se izvan jednog od dva
kanala s opkopima, takozvana retranšmana.
Nastavila je da Karlovac prosperira kao trgovački grad “do
izgradnje pruge do Rijeke 1883. godine”.
– Vrlo su česti požari u Karlovcu i predgrađu zbog drvene građe
objekata. Dragojla Jarnević je u svom dnevniku opisala jedan od
najvećih požara, onaj na Gazi iz 1836. S obzirom na stalne
požare, mijenja se građevna struktura kuća, pa se izgrađuju one
koje su u prizemlju građene ciglom, a na katu drvom. Na planu iz
1863. možemo prepoznati Gornju Gazu. Tu je niz obrtničkih kuća
koje se grade van retranšmana. Na katastarskoj karti iz 1902.
vidimo nazive ulice o kojima u ‘Ćaskanjima u suton’ piše Mihalić,
kazala je J. Mužar Smenderovac.
Rok Dežman iz Ljubljane je predstavio Trubarovu kuću literature
koju je godinama, do ove, vodio kao “mjesto knjige, riječi i
razgovora s autorima”.
– Ljubljana je 2010. godine bila svjetska prijestolnica knjige,
pa se razvijala kultura čitanja među svim dobnim skupinama. Grad
Ljubljana je dvije godine prije toga obilježio pet stoljeća od
rođenja Primoža Trubara, utemeljitelja slovenske književnosti.
Trubarova kuća literature je otvorena u rujnu 2010. godine. Tako
se Ljubljana pridružila drugim gradovima u Europi sa sličnim
institucijama. Kuća u kojoj je smještena Trubarova kuća
literature je izgrađena 1524. kao dvokatna zgrada veletrgovca
Wolfganga Boscha. Od 1536. do 1540. je u toj kući nudio sklonište
Trubaru, pa je taj središnji lik slovenske reformacije, autor
prve dvije knjige na slovenskom jeziku, kojega je i utemeljio,
tamo i živio kraće vrijeme. Trubarova kuća literature baštini
Trubara, ali i otvara vrata različitim programima. Nalazi se u
centru Ljubljane. Zato je idejni nacrt bio da sama ta kuća spaja
tri osnovne koncepte – grad, knjigu i literaturu u gradu. Tako se
oblikovao program. Dominantno se nude razgovori o slovenskoj
književnosti. Program Trubarove kuće literature je povezan s
lokalnom zajednicom, pa se pokazalo da najčešće sudjelujemo s
nevladinim organizacijama u neposrednoj blizini. U studenom 2010.
je u Trubarovoj kući literature organiziran stručni skup s
raspravama o knjizi, literaturi, čitanju i gradu, naveo je
Dežman.
Nastavio je da je prije otvorenja Trubarove kuće literature Grad
Ljubljana pozvao umjetnike, teoretičare, istraživače, studente i
druge da se pridruže oblikovanju programa i da postoji Trubarova
rodna kuća tridesetak kilometara od Ljubljane, a da Trubarova
kuća literature nije toliko stoga spomen-dom. Ona djeluje u
sklopu Gradske knjižnice Ljubljana, “ali tu se ne posuđuju
knjige, nego organizira razgovore o literaturi”.
– Knjižnica je s tim prostorom dobila elitne programe. Ima
godišnje 250 do 300 događaja, napomenuo je Dežman.
Ravnateljica Gradske knjižnice Pazin Iva Ciceran je predstavila
Kuću za pisce kao zajednički projekt Županije istarske i Grada
Pazina, a čiji su začeci u odredbi kulturne strategije te
županije da se pet malih kuća namijeni umjetnosti općenito. U
Pazinu su osigurali jednu takvu kuću za boravak pisaca.
– U srpnju 2017. je između Županije istarske i Grada Pazina
potpisan ugovor o obnovi stare ruševne kuće na dvije etaže u
gradskoj jezgri, a svečano je otvorena 16. studenog 2019. U njoj
je do sada gostovalo 104 autora. Riječ je o 104 rezidencijalna
boravka od četiri tjedna. Osim rezidencijalnih boravaka, u kući
se događaju i programi u sklopu Mjeseca hrvatske knjige i slično.
Veseli nas što su Grad i Županija prepoznali Gradsku knjižnicu
Pazin kao važno mjesto, a surađujemo s Gradskom knjižnicom Umag.
Programsko vijeće od sedam članova čine knjižničari, publicisti,
izdavači, profesori, književnici, djelatnici muzeja… Upravni
odbor se bavi tehnikalijama. Umjetnici dobivaju stipendiju za
boravak i imaju obvezu nastupanja te se nastoji dogovoriti
njihovo gostovanje u još jednoj istarskoj knjižnici. Surađujemo i
s istarskim ogrankom Društva hrvatskih književnika. Trenutačno
evoluiramo prijave 27 autora iz raznih europskih država. Jedan
naš gost iz Novog Zelanda se zaljubio i oženio u Pazinu. Imali
smo iransku spisateljicu koja živi u Sjedinjenim Državama.
Prijavitelji u motivacijskom pismu navedu što misle raditi kod
nas. Ponekad im se planovi izmijene, ali svi koji borave kod nas
ostave jedan primjerak svoje već objavljene knjige za buduće
stanare kuće, a za godinu ili dvije imamo izdanje knjige s
napomenom da je nastajala u Pazinu i Istri. Bilo bi zgodno imati
tako i Mihalićevu hižu, rekla je I. Ciceran.
Napomenula je da se od 2012. dodjeljuje književna nagrada “Edo
Budiša” kojom nastoje promovirati autore do 35 godina starosti
koji su u prethodnoj godini objavili zbirku priča “na jednom od
nama razumljivih jezika”.
– Podrazumijeva stipendiju i četverotjedni boravak u Pazinu.
Pokrenuli smo i povremenu nakladničku djelatnost kuće, pa smo
objavili i djela nekih gostiju. Vidim potencijal da Mihalićeva
kuća bude barem dijelom rezidencijalni objekt u kojemu će se
istraživati njegova ostavština, programi i stručni skupovi koji
će dodatno vrednovati kulturni značaj Karlovca, poručila je I.
Ciceran.