Nitko se nije zapitao koliko nas osim zdravlja i nezadovoljstva, košta zapravo ta žućkasta tekućina.
Zamućenja vode i pritužbe građana obilježile su ovo ljeto u
Karlovcu gdje traje veliki projekt obnove vodovodnog i
kanalizacijskog sustava, a zanimljiv je osvrt napisao
karlovački građevinar i vlasnik tvrtke za upravljanje zgradama
Davor Petračić. Kako kaže, “svakodnevno bespomoćno sliježem
ramenima i angažiram već preopterećene vodoinstalatere da
saniraju štete na instalacijama stanova nakon vrlo čestih i nekad
intenzivnih zamuljivanja pitke vode”.
To je jedna stvar, a drugo je pitanje kakvu vodu pijemo?
Priopćenje prenosimo u cijelosti…
“Pozivam Vodovod i kanalizaciju d.o.o. da odbace 2020. godine
usvojenu doktrinu smanjivanja gubitaka u vodovodnoj mreži –
smanjivanjem tlaka umjesto krpanjem i zamjenom
cijevi. Usvajanje doktrine o smanjivanju tlaka u mreži došlo
je od “struke” na koju se gradonačelnik voli pozivati iako je i
ta “struka” politički delegirana.
Danas gubici vode u mreži na najvišim su postocima ikad iako je
“Anglomeracija Karlovac” u punom zamahu. To samo ukazuje na
činjenicu da je došlo na naplatu olako usvajanje “A je to”
doktrine u upravljaju tako važnim sustavom kao što je javna
opskrba pitkom vodom nepune 4 godine od njenog “urbi et orbi”
priopćenja.
Naravno da su se rupe u cjevovodima u međuvremenu povećale a time
i gubici vode.
Ne samo da su se povećali gubici vode, nego je došlo do drastične
degradacije kvalitete do stupnja kada bi se pitka voda trebala
proglasiti tehničkom vodom koja nije za piće. Analizu vode
koju sam izradio po ovlaštenoj tvrtci koja je uzorak uzela na
slavini iz koje je vidno curila obojena tekućina, pokazala je da
je voda – besprijekorna….
Znamo da je najvažniji kriterij kod pitke vode da mora biti bez
boje i mirisa… Dakle, došli smo do faze kada oko vidi jedno
a analiza drugo…. a analiza je naravno za one koji upravljaju
vodom jedino mjerodavna jer su valjda oči nas koji tu vodu
gledamo – žućkaste.
Pa uskoro bi i mogle postati žućkaste jer bi smo se mogli
zaraziti recimo žuticom ili otrovati povećanim klorom koji se u
povećanim količinama upumpava u mrežu kako bi nas obranio od
bakterija i virusa uzrokovanih šupljim cijevima
vodovoda. Nitko se nije zapitao koliko nas osim zdravlja i
nezadovoljstva, košta zapravo ta žućkasta tekućina.
Na udaru su veš koji peremo, filteri vešmašina, suđerica,
slavina, vodokotlići, postojeći filteri na tuševima najnovije
generacije, masažnim kadama… i kada bi svako domaćinstvo u gradu
kojih ima cca 25.000 samo jednom očistilo ili zamjenilo po koji
ventil i utrošilo samo 20€, proizlazi da šteta iznosi 500.000€ po
jednom štetnom zamuljivanju cjelokupne gradske vodovodne mreže.
Svakodnevno bespomoćno sliježem ramenima i angažiram već
preopterećene vodoinstalatere da saniraju štete na instalacijama
stanova nakon vrlo čestih i nekad intenzivnih zamuljivanja pitke
vode. Zamuljivanje vodovodne mreže, ako je od radova, znači
da radovi nisu izvedeni sa dovoljnom pažnjom i nisu dobro
nadzirani, a ostala zamuljivanja isključivo su posljedica “a je
to” preuzete doktrine smanjivanja tlaka u mreži umjesto
otkrivanja i zamjene šupljih cijevi.
“A je to” doktrina upravljanja vodovodom je nazadna, neodrživa i
u konačnici skupa jer je uzrokovala zanemarivanje traženja
puknuća i zamjenu loših dionica, povećala troškove visokim
zgradama koji moraju plaćati struju za podizanje tlaka i u
konačnici dovela do ruba da nam se dobrobit civilizacije – pitka
voda pretvori u tehničku koja nije za piće, piše Petračić.