Čak petorica Dugorešana zaslužila su nagradu “Ponos Hrvatske”, koja se svake godine dodjeljuje najboljima među nama po iskazanoj humanosti, hrabrosti, poštenju i dobroti. Trojica njih su ronici Kluba za podvodne aktivnosti Vodomar, Nikica Spudić, Romano Mužak i Marin Božičević. Oni su herojskim podvigom u ožujku tijekom poplave spasili nasip na rijeci Uni kod Tanca kojem je prijetilo puknuće, a druga dvojica su rođeni Dugorešani, braća Danijel i Boris Bursać, koji su nakon završenih fakulteta, Medicinskog, odnosno Ekonomskog, ostali živjeti u Zagrebu te tamo u Taekwondo klubu Čigra treniraju djecu s Downovim sindromom i onu s posebnim potrebama.
Svi oni danas su na primanju kod predsednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića, a sutra će im biti uručene vrijedne i zaslužene nagrade. Evo kako su dobitnike predstavili na internetskim stranicama Ponos Hrvatske.
Nikica Spudić, Romano Mužak i Marin Božičević Rizo
Nikica Spudić (34), Romano Mužak (32) i Marin Božičević Rizo (29) su tada u gotovo nemogućim uvjetima; vrlo hladnoj vodi od samo sedam stupnjeva pri nikakvoj vidljivosti pod vodom više od dva sata razvlačili dvanaest cerada dugih deset metara i širokih četiri kako bi onemogućili prodiranje vode kroz nasip i potpuno urušavanje ceste.
Iako nisu nikada obavljali ovakav zadatak iskustva na poplavama stekli su na karlovačkom području jer osim što su iskusni ronici dugoreškog Kluba za podvodne aktivnosti Vodomar sva trojica su ujedno i pripadnici Gorske službe spašavanja Stanice Karlovac. Zbog krizne situacije, prijetnje da nasip pukne jer je pola ceste već odron bio odnio a počeo je popuštati i sam nasip, Hrvatske vode su tada tražile ronioce od HGSS koji je iznjedrio ovaj trojac koji se herojski dao na raspolaganje iako nisu točno niti znali što bi na trerenu trebali raditi. Na poziv su sve ostavili, uzeli svoju klupsku ronilački opremu i krenuli put Tanca.
– Trebalo je odraditi delikatne ronilačke poslove koje do tada nije nitko mogao odraditi, a pozvao nas je pročelnik GSS-a koji je upoznat da mi već dugi niz godina kao pripadnici GSS-a djelujemo u ronilačkoj skupini koja je još u povojima. Nakon što smo na terenu doznali što bi zapravo trebali raditi odradili smo kratku pripremu i improvizaciju na suhom, te ušli u vodu iako nismo znali što nas pod vodom čeka. Situacija je bila alarmantna, nasip je počeo pucati, cesta je već jednim dijelom pukla i dobila jednu veliku šprungu. U početku smo imali dosta velikih problema jer je tok vode bio dosta brz i dizalo nam je cerade dok nismo shvatili način kako će voda prislanjati cerade jednu na drugu uz nasip koje smo potom fiksirali za tlo – prisjeća se Nikica, voditelj i intruktor podvodnih aktivnosti Kluba, jedinstvenog podviga kojeg je izveo s kolegama i prijateljima.
Zbog vrlo niskih temperatura i opasnosti od pothlađivanja mislio je da neće moći izdržati u vodi duže od sat vremena, no brzo su se uhodali i cerade od 40-ak četvornih metara pod vodom razvlačili i pričvrščivali za dno duže od dva sata. Uz hladnoću problem im je stvarala gotovo nikakva vidljivost zbog čega su sve radili na opip.
– Zbilja se ništa nije vidjelo. Prije urona smo zamislili kako bi to trebali postavljati, pod vodom razvlačili cerade i zabijali klinove. Komunakcija je bila nikakva, vidljivost nikakva i upravo to je bilo najteže u tom zadatku. Sve se svodilo na iskustvo, na dodir, a komunicirali smo zveketom klinova… Svatko je imao svoju zadaću, ja sam preklapao ceradu preko cerade, a Nikica i Marin su sa svake strane klinovima zabijali u zemlju. Imali smo čak i problema sa klinovima jer su bili pretupi…tu su nam u pomoć uskočili mještani koji su odjurili u selo, nabrusili ih i donijeli ih natrag. Bili su nam odlična potpora i pomoć s kopna – prepričava Romano, dodajući da im je to dalo snage da izdrže i hladnoću i teške uvjete, jer kada su vidjeli koliko je njima stalo da se to obavi i koliko su zabrinuti zbog situacije to ih je dodatno tjeralo naprijed da to obave najbrže i najbolje što mogu.
– Voda je bila hladna, ali u tom trenutku to nismo niti osijećali sve dok nismo izišli van na snijeg. – rekao je Marin, dodajući da njihov podvig ne smatra herojskim podvigom već im je taj zadatak bio kao i svaki drugi.
Dodaje da bi to uvijek ponovili jer su za to osposobljeni i uvijek spremni pomoći, a kada su shvatili da su uspijeli u zadatku i da je nasip sačuvan, osijećali su se vrlo dobro jer su mogli pomoći.
– Najviše sam se bojao za dečke i sebe što će se dogoditi ako nasip pukne jer su to ogromne količine vode. Drago nam je da smo na kraju uspjeli, da je selo spašeno i da su ljudi spašeni. Ponosan sam na dečke, time više što sam im instruktor pa je zaodovoljstvo još i veće. Iako nisamo znali što nas čeka bio sam siguran u njih da će se dobro snaći jer smo već ronili u mutnim vodama. – govori Nikica dodajući da su nakon spašavanja nasipa drugog dana već pozvani na intervenciju izvlačenja automobila iz rijeke Dobre.
– Mi smo uvijek spremni, odnosno kako nam to neki drugi faktori to dozvole, u principu nas trojica smo upućeni u Tanac jer su naši poslodavci za to imali sluha i dopustili nam da odemo s posla, dok drugi dečki recimo to nisu mogli. To je tako, no sve više se ima sluha o GSS-u i volonterizmu koji se provodi i ovo je jako dobar primjer – zaključuje Nikica.
Danijel i Boris Bursać
Braća Danijel i Boris Bursać treneri su taekwondoa u klubu Čigra i u svojim grupama imaju djecu i ljude koje mnogi u svojim klubovima ne žele – djecu s Downovim sindromom i osobe s poteškoćama.
Osmijeh na licu te djece i ljudi je najveća nagrada. Medalja je medalja, imaš ju oko vrata i to je to. Puno veća stvar od toga je njihovo zajedništvo, druženje, izgaranje za sportom, pričaju nam braća Danijel (34) i Boris Bursać (30) iz Zagreba, jedni od ovogodišnjih osvajača nagrade Ponos Hrvatske.
Danijel i Boris treneri su taekwondoa u klubu Čigra i u svojim grupama imaju djecu i ljude koje mnogi u svojim klubovima ne žele – djecu s Downovim sindromom i osobe s poteškoćama.
Upravo to čini ih posebnom pričom u Hrvatskoj jer malo tko toliko sebe daje kako bi potrebite uključio u sport. Cijela priča krenula je prije nekoliko godina kada je Danijel, inače liječnik, odlučio osnovati grupu “Čigrin let”.
– U klub sam došao još za vrijeme fakulteta kao trener. Klub je rastao i redovito smo povećavali broj termina. Tako smo onda i osnovali tu grupu koja je naravno aktivna i danas. Na njoj radimo u suradnji s udrugom za Downov sindrom grada Zagreba. Kasnije smo u tu grupu uključili i djecu s različitim intelektualnim i motoričkim poteškoćama – kaže Danijel koji dodaje kako redovni treninzi djeci poboljšavaju motoriku te im u konačnici olakšavaju i snalaženje u svakodnevnom životu.
– Prekrasno je raditi s njima. U početku je bilo malo neobično, pogotovo kad si sam, ali s vremenom se čovjek navikne. Ta djeca su posebna. Ona su topla, emotivna. Jako se vežu uz ljude s kojima rade, a najveća sreća i veselje im je kada naprave rezultat. Nama je ipak najveći uspjeh to da vidimo da smo im pomogli u nečemu što je njima korisno u svakodnevici te da smo im pružili priliku koje oni inače ne bi imali – objašnjava Danijel.
Osim djece, Danijel i Boris pokrenuli su i grupu za odrasle s poteškoćama. S njima je rad potpuno drugačiji ističu, ali jednako uspješan jer njihova uzdanica Senada Halilčević je samo nakon godinu dana treninga osvojila europsko zlato.
– Ona nam je svima jako veliki motivator. To je žena s ogromnom željom da pokaže da može sve kao i drugi ljudi. Ljudi nas ponekad pitaju zašto radimo to uz svoj drugi posao, ali mi to volimo. Nas gura vidljivi napredak tih ljudi – ističu braća Bursać.
Iako obojica imaju druge obaveze, rad u dvorani taekwondo kluba nikad im nije teško pao. Obojica redovno održavaju treninge s polaznicima pa čak i ako rade cijeli tjedan.
– Moram priznati da na kraju radnog tjedna kada smo svi umorni od svojih obaveza, kada dođemo u dvoranu jednostavno to ostavimo na ulaznim vratima. Osjećaj kada oni ulaze u dvoranu ili njihov zagrljaj daje nam snagu da im omogućimo najviše što možemo – kaže Boris dok Danijel bez obzira i kada ima noćno dežurstvo dolazi direktno s posla na trening u dvoranu kluba.
Svim polaznicima je klub uspio osigurati kimono, opremu za natjecanja i trening. U počecima su praktički sami izrađivali opremu kako bi omogućili djeci da treniraju. Osim toga, Boris u klubu redovito organizira i događaje za svoje članove.
– Imali smo božićnu priču u Čigri gdje sva djeca i ljudi mogu pokazati svoja stečena znanja i vještine pred svojim roditeljima, braćom, sestrama, itd. Imamo također i nagrade za naše najuspješnije sportaše. Sve je to važno i za njihovu motivaciju – objašnjava Boris.
Obojica ističu kako im ova nagrada Ponos Hrvatske znači puno, ali da ona ne bi bila moguća bez svih ljudi i djece s kojima redovito treniraju.
– Bili smo ugodno iznenađeni kada su nam javili da smo dobili nagradu. Ipak, smatramo da su Ponos Hrvatske prije svega svi ti ljudi i sva ta djeca s kojima mi radimo i koji nam pokazuju da žele trenirati te da su jednako vrijedni kao ostali. Jedino što im treba dati priliku i malo vremena. No naravno, to je i nama motivacija da i dalje dajemo maksimum sebe – zaključila su braća.
KAportal / Ponos Hrvatske