iz pera i njegove prijateljice Tee Golubić:
Moj je život od samoga početka išao u malo drugačijem smjeru. Naravno, nitko to nije mogao predvidjeti. Nitko se za takvo nešto ne može pripremiti. Nisam imao tu sreću da se rodim, kako ja volim reći, “normalan”. Već kao bebi od tri mjeseca, pri operaciji kralježnice povrijeđen mi je živac i taj trenutak odredio je moj životni put. Postavljena mi je dijagnoza parapareza spastica (2. stupanj, 90% tjelesnog oštećenja). Kretanje s lakoćom poput ostalih ljudi od samoga rođenja bilo mi je potpuno nezamislivo, ali nisam bio baš nešto izvan sebe jer kao dijete nisam niti shvaćao što ta dijagnoza zapravo znači. To sam počeo uviđati tek kasnije. A značila je borbu. Ne samo sa vanjskim svijetom. Već borbu i sa samim sobom. Ovdje počinje moja priča. Moje ime je Kristijan Trupković ili kako me neki vole zvati – Kiki.
Prohodao sam tek s tri godine, ali bio sam uporan i ostvario svoj naum da hodam bez pomagala. Osnovnu školu sam,
na prijedlog pedijatrice, pohađao u Krapinskim toplicama te često provodio vrijeme po brojnim drugim bolničkim ustanovama obzirom na operacije koje su pratile moje odrastanje. S majkom sam nažalost provodio samo praznike, a ostala djeca postala su moja obitelj; bilo nas je iz svih krajeva Hrvatske, s različitim dijagnozama i sudbinama. Tek kasnije shvatio sam posljedice odvojenog života. U tim toplicama razvijao sam se i postajao osoba koja se veže uz prijatelje, a prekratki periodi boravka kod kuće nisu dozvolili da stvorim trajna prijateljstva, i s vremenom su mi sve više smetali ti stalni odlasci. Došlo je i doba srednje škole te su me automatski poslali u Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, malo bliže kući. Završivši srednju školu, stekao sam zvanje grafički tehničar i povratkom kući u rodnu Dugu Resu nakon dvanaest godina doživio pravi šok. Odjednom nema mnoštva prijatelja, obveza, očekivanja drugih koje treba ispuniti. Našao sam se sam s majkom, pomalo počeo upoznavati okolinu koja je trebala biti moj dom. Naravno, odmah sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje, no nikada me nitko nije uzeo ozbiljno kao potencijalnog zaposlenika. Deset godina uporno sam tražio posao, pisao zamolbe, odlazio na razgovore, ali ako bi me i pozvali na razgovor, automatski bi me odbijali zbog invaliditeta.
Kako god, nisam nikako htio dopustiti da me nepronalazak posla pokoleba, već sam uporno istraživao, provodio sate i dane istražujući što će biti moj idući životni poziv. I tada sam shvatio. Više od ičega želio sam kuhati. Obožavao sam pratiti kulinarske emisije i pripremati kojekakve delicije u svoje slobodno vrijeme koliko sam to financijski bio u mogućnosti, a još više sam volio jesti. 😀 Kada sam nekolicini prijatelja rekao svoj plan, ostali su iznenađeni, pronalazeći milijun i jedan razlog da to nije za mene. Kako bilo, upisao sam školu kuharstva na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, pri čemu se na pomoći između ostaloga moram posebno zahvaliti mom treneru tenisa u kolicima Bojanu Kovaču i njegovom društvu sa teniskog turnira. Školu sam vrlo brzo i uspješno završio te mi je u Zagrebu ubrzo ponuđen smještaj i posao na radnome mjestu iz snova – posao kuhara u restoranu. Bio sam van sebe, u oblacima, mislio kako je barem dio mojih problema riješen. Bio sam po PRVI PUTA istinski SRETAN. Sretan što ću ja majci napokon moći nešto priuštiti, sretan što ću konačno biti samostalan, što više neću svako jutro kroz prozor svog malog stana samo promatrati druge kako odlaze zaraditi za život. Sretan što ću ŽIVJETI. Sretan što neću samo gledati one tenisice u izlogu koje bi mi uvelike olakšale hodanje, već ću ih možda moći i kupiti, što ću napokon moći pozvati prijatelje na kavu i platiti ju, a ne se osjećati bespomoćnim i izoliranim od ostatka svijeta. I tada su se stvari počele komplicirati… a moj mali, zamišljeni svijet se srušio kao kula od karata.
Dotičnog poslodavca, kod kojeg sam radio određeno vrijeme i stekao kuharsko iskustvo, ne želim uvesti u probleme, pa taj dio svog života djelomično želim izbrisati. Recimo samo da svima vama koji se nalazite u sličnoj situaciji kao i ja želim poručiti da budete vrlo pažljivi prilikom odabira posla, da dobro istražite i provjerite potencijalnog poslodavca i da po mogućnosti prije zapošljavanja potražite pravne savjete odvjetnika kako nitko vašu invalidnost ne bi iskoristio u svoje privatne svrhe. Nakon što su me iznevjerili po ne znam koji put, vratio sam se u rodni kraj, u svoju Dugu Resu i nastavio maštati o boljem sutra. Od mog novog života kojemu sam se tako veselio ostale su samo krhotine.
Osim što me “netko tamo gore” odlučio stvoriti u malo drugačijem izdanju od ostalih i konstantno testirati moju izdržljivost, nisam imao niti tu sreću da me na mom trnovitom životnom putu bodri očinska figura zbog spleta mnogih okolnosti. I užasno mi je žao zbog toga. No, hvala Bogu, imao sam sasvim dovoljno ljubavi i pažnje koju mi je moja majka posvećivala za dvoje ljudi. I na tome joj nikad neću moći dovoljno zahvaliti.
Bez obzira na sve ono najgore što biste možda očekivali samo u nekom filmskom scenariju, nisam se predao. Ono u čemu sam zbilja imao sreće jest da sam i dalje MOGAO hodati. Doduše, malo teže, budući da se radi o velikom stupnju tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta, ali nikad nisam odustao od sebe. Koristio sam svaki slobodan trenutak za druženja, hodao sam svakodnevno kako bi koliko-toliko zadržao taj osjet u nogama i osjećao se 100% živim, plivao satima ljeti, svake godine se penjao na obližnju Vinicu smještenu na 321 m nadmorske visine i to po putu posutom kamenjem, padao, ustajao, ponovno padao, ponovno ustajao. Nastojao sam živjeti normalan život svojih vršnjaka i nisam dao sam sebi da sve za što sam se trudio samo tako nestane. Ponovno sam se posvetio traženju posla kuhara, nazivao sam, pisao mailove, odlazio na razgovore, tražio pomoć gdje god sam mislio da to mogu i da će mi odgovorne osobe čija je dužnost pomoći, zaista to i napraviti i pružiti mi neku nadu. Pružiti mi ruku ili barem prst jedne ruke, nisam tražio cijelu šaku.
Opće je poznato aktualno stanje na tržištu rada, o stanju u mome gradu bespredmetno je raspravljati, jednostavno očito ne mogu konkurirati. Stoga sam posao tražio zaista svugdje blizu kući, u cijeloj Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji. I kada bi slanje zamolbi urodilo plodom i bio bih pozvan na razgovor, sve bi proteklo obećavajuće i u najboljem redu, čak niti moj invaliditet više nije predstavljao problem. No na kraju se uvijek pojavljivalo jedno od ključnih pitanja: “Vozač ste? Imate vlastiti automobil? Znate da radno vrijeme restorana nije uvijek fiksno, ponekad trebate i dulje raditi. Ponekad i ranije doći. Kako mislite putovati? Imate nekoga tko bi Vas htio voziti?” I ta pitanja ponavljala su se unedogled… Olakotna okolnost je da već 6 godina posjedujem vozačku dozvolu B kategorije; vozački ispit polagao sam na adaptiranom vozilu s ručnim komandama. Istina je, posao kuhara je nepredvidljiv, na javni prijevoz ne možete računati jer se raspored istoga često uvelike razlikuje od Vašeg radnog vremena, a sa 1.250,00 kn mjesečnog iznosa invalidnine jedva možete priskrbiti ikakav siguran automobil. I tako sam ostao tu gdje jesam. Negdje između pustih obećanja pomoći, svojih snova i prilike za barem malo bolji, manje izolirani život. Sa slabo tinjajućom, ali ipak nekakvom nadom i onom starom: “Ma, bit će bolje.” Nisam na ulici. Zasad imam koliki-toliki krov nad glavom, hranu, odjeću i obuću. Ali nisam jedan od onih koji se nadaju da posao nikad neće pronaći jer sasvim dobro žive i na račun države, premda to ponekad i nije dovoljno da podmirite osnovne troškove života. Totalna sam suprotnost od takvih. I znam, drugačiji sam. Ali trudim se misliti da nisam zato manje vrijedan. Samo što ne znam hoću li to ikad više imati priliku nekome ponovno i dokazati.”
Evo zašto i kako je Tea pokrenula ovu akciju i na koji je način misli realizirati:
Znam što prvo pomislite nakon čitanja ovog teksta koji sam napisala ne samo temeljem onoga što mi je Kiki u kratkim crtama ispričao. “Koliko samo ljudi na ovome svijetu preživljava bez automobila. Kolikim ljudima je puno gore i žive u mnogo lošijim uvjetima. Zašto baš Kiki, sigurno postoje drugi s puno većim problemima koji se mogu i trebaju riješiti.” Okej, sve to stoji, svega sam toga svjesna. Ali… Kiki je moj jako dobar, užasno skroman i jedan od rijetkih iskrenih prijatelja i dobro znam većinu toga što je sve u svom životu proživio. Ovaj tekst je zapravo plod onoga što na Kikijevom licu svaki puta kada se vidimo pročitam, a da mi on sam ne mora apsolutno ništa reći. Tekst je i odraz misli svih onih koji se već, ne daj Bože, nalaze ili će se tek naći u ovoj identičnoj, nezavidnoj poziciji. Zaista, ovakve stvari se mogu dogoditi svakome. Samo što do tog ključnog trenutka toga nismo uopće svjesni. A onda… kada voda dođe do grla i jednostavno više ne vidiš izlaz, jednostavno se predaš i kreneš zatvarati. I onda počinje tvoj mrak. Zatvoriš se u četiri zida i vidiš samo jedno – ono što ti je nedostižno. U toj svoj zbrci više ne želiš vidjeti nikoga, ne da ti se slušati nikoga, imaš osjećaj kao da si svima teret i kao da više nitko nema sluha za tvoje životne probleme jer svi “imaju dovoljno svojih”. I zato se više niti ne povjeravaš nikome. Postaneš povučen i usamljen. Jednostavno tužan. U vlastitim očima manje vrijedan od ostalih, a nisi to ničime zaslužio. I najmanje od svega pomišljaš nekoga ponovno tražiti pomoć, jer svaki puta dosad kada si ju i tražio, bio si iznevjeren upravo od onih koji su za pokušaj rješavanja ovakvih problema i odgovorni.
Baš zato ću ja ovim putem pokušati još jednom. Kako bih u samome startu izbjegla očekivano pitanje: “A zašto si to preuzela na sebe?”, odmah ću razjasniti. Ne iz razloga što me to Kiki ili netko drugi zamolio. Već zato što znam kako je prolaziti sito i rešeto do onoga što ti se čini tako daleko i uvijek ti za dlaku izmiče. Zato što ne podnosim da se nekoga, bez obzira na njegove fizičke sposobnosti podcjenjuje. Zato što Kiki to zaslužuje. Zato što svi zaslužuju priliku i dostojanstven život bez da neprestano moraju nekoga na koljenima nešto moliti i sustavno doživljavati odbijanje. Zato što prijatelja želim spasiti od onoga što očito čeka veliku većinu nas – odlaska u nepoznat i nesiguran vanjski svijet. Napuštanja rodnog kraja i rijeke Mrežnice koju toliko voli. Napuštanja i ono malo prijatelja koji su tu ostali. A do njegovog cilja mu nedostaje toliko malo. Zato što je svijet postao dovoljno strašno i okrutno mjesto za život i bez toga da još i ja zatvaram oči pred tom činjenicom. Zato što mi je nešto reklo: “Moraš. Možeš. Pokušaj.” Zato što želim nešto ostaviti iza sebe i pokušati učiniti barem jednu, dvije, tri osobe sretnima što su me upoznale. Želim barem jedan mali dio ovog sivog svijeta ostaviti ružičastim, makar mi često kažu: “Moraš podhitno skinuti te ružičaste naočale. Moraš prestati biti toliki empat.” Ne, ne moram, i to je moj izbor. Odlučila sam da moram pomoći pa kuda god i Kikija i mene to odvelo. I eto nas. Zajedno pokušavamo svijetu vratiti boju. Hoćete li nam se pridružiti, isključivo ovisi o vama. Danas je ovo Kiki. Sutra već možete biti upravo vi.
Stoga, da rezimiramo – Da bi ga potencijalni poslodavci shvatili “ozbiljno” i ponudili mu posao kuhara za koji se školovao i čije radno vrijeme često nije prilagođeno voznom rasporedu javnog prijevoza u Karlovačkoj i Zagrebačkoj županiji unutar kojih traži posao, Kikiju je PRIJEKO POTREBAN AUTOMOBIL POSEBNO PRILAGOĐEN OSOBAMA S INVALIDITETOM. Tako bi mu omogućili sigurno putovanje do potencijalnog posla u bilo koje doba dana i siguran povratak kući. Kristijanov jedini izvor prihoda predstavlja invalidnina u iznosu od 1.250,00 kn koju prima na mjesečnoj bazi. Uslijed nedostatnih vlastitih financijskih sredstava za kupnju takvog automobila, prijeti mu dugotrajna nezaposlenost i socijalna isključenost. Stoga se financijskim sredstvima koja bi se prikupila putem ove humanitarne akcije prvotno planira kupnja rabljenog automobila s automatskim mjenjačem iz jednog od oglasnika automobila koji će se izabrati temeljem stručnih konzultacija s profesionalnim automehaničarima, sigurnosti i udobnosti marke automobila, dobrih tehničkih specifikacija, relativno niskih troškova održavanja, mogućnosti prilagodbe osobi s invaliditetom te prihvatljive prodajne cijene istoga. Osim toga, prikupljenim sredstvima financirali bi se i troškovi povezani s prijenosom vlasništva, tehničkim pregledom i osiguranjem te registracijom kupljenog automobila. Nakon toga, kupljeni automobil planira se odvesti u zagrebačku tvrtku specijaliziranu za opremanje vozila s invaliditetom koja bi ugradila ručne komande i napravila atest kupljenog vozila. Prema našim skromnim procjenama i istraživanju tržišta, kako bismo Kikiju kupili iole kvalitetan i siguran automobil s automatskim mjenjačem, potrebno je minimalno 30.000,00 kn, dok troškovi ugradnje ručnih komandi prema ponudi odabrane tvrtke iznose 12.000,00 kn. Troškove povezane s prijenosom vlasništva, tehničkim pregledom i osiguranjem te registracijom kupljenog automobila procjenjujemo na oko 3.500,00 kn. Sveukupni troškovi iznosili bi, stoga, oko 45.500,00 kn.
Zato vas ovim putem molim – podržite Kikija i mene. Podržite ovaj VRISAK netolerancije na kontinuirano žmirenje društva, odbacivanje drugačijih i onih koji nisu te sreće da kao svi mi koji smo zdravi mogu uživati u blagodatima vlastitih 100% funkcionalnih nogu i svega ostaloga što to nosi sa sobom. Podržite akciju. Za život. Ne preživljavanje. Za Kikija. Jer i jedna kava koje se danas odreknete dovoljna je da mu promijenite život. Podijelite njegovu priču, neka se njegov glas čuje daleko. I hvala vam svima od srca, ako ništa barem na čitanju ovog dugog teksta.
Ukoliko nam želite pomoći, u ovu humanitarnu akciju možete se uključiti uplatom na tekući račun otvoren posebno za ovu namjenu (omoguće su i uplate iz inozemstva). Podaci za uplatu su:
Banka: Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb IBAN: HR3123600003513312749 Primatelj: Tea Golubić (jer se uplate ne smiju izvršiti na račun korisnika akcije) Poziv na broj: 3513312749 Model (ZABA): 00 Model (PBZ): 99 Svrha uplate: Humanitarna akcija SWIFT/BIC: ZABAHR2X (identifikacijska šifra banke)
KAportal.hr