- Sad kad sam pri odlasku, neću reći da sam previše zavolio ovaj grad i ove ljude, ali zaboraviti ih neću nikada, kaže
Krajem kolovoza vlč. Branko Risek odlazi iz dugoreške Župe bl. Alojzija Stepinca gdje je punih devet godina bio upravitelj. U sjećanju župljanima i Dugorešanima, uz ostalo, ostat će i po tome što nije prošle godine dozvolio da ga pandemija korone odvoji od vjernika već je na Cvjetnicu krenuo u blagoslov i molitvu diljem župe, a vjernici su zajedno s njim molili na balkonima, prozorima, cesti.
Organizirao je i dva velika slavlja za mladomisnike Branimira Jagodića i Fabijana Štedula. Zadnje nedjelje pred odlazak vlč. Risek održat će oproštajnu misu, a onda će ga naslijediti vlč. Željko Nestić, koji je do sada bio upravitelj u jednoj zagrebačkoj župi.
Odlazak vlč. Riseka koji je dugoreškoj Župi i župljanima ostavio veliku duhovnu, ali i materijalnu, ostavštinu bio je povod za razgovor.
Prisjetimo se, kako je to bilo kad ste prije devet godina stigli u dugorešku župu?
– Na područje Mrežničkog dekanata stigao sam zapravo prije 13 godina, prvo kao ispomoć vlč. Zoranu Grgiću, potom sam bio kapelan u Novom centru oko dvije godine i tada sam također surađivao s Dugom Resom, a zatim sam prije 9 godina preuzeo Župu bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi.
Imao sam tada samo 27 godina i bio sam, da tako kažem uplašen, jer bila je to velika odgovornost prema oko 2500 obitelji u župi. Činjenica je, da kad u toj životnoj dobi dođeš u mladu župu koja nema stalnog svećenika ni pastoralnog centra, nekako se osjećaš nedoraslo situaciji. Učio sam u hodu, korak po korak, ali mislim da sam se relativno brzo snašao.
Sigurno da u cijelom radu ima i grešaka, svi smo mi karakterno različiti, a u tim susretima s ljudima možda nekoga nehotice i povrijediš, ponekad se možda i naljutiš, no u pravilu svakom nastojim prići kako treba, odnosno svatko zaslužuje jednak tretman bez obzira bio ovdje svaki dan ili jednom godišnje, jer svatko je dijete Božje i ja sam kao upravitelj i duhovnik poslan da budem s njime. Koliko je ljudi toliko je različitih susreta i stvarnosti. Imaš čovjeka koji će se izjasniti kao vjernik i istovremeno gledati poprijeko što god da kažeš, s druge pak strane imaš čovjeka koji dođe i kaže ja sam ateist, ali vidim da uređujete simbol grada Sveti Antun i želim da to bude lijepo i htio bih pomoći u tome.
Uskoro odlazite iz Duge Rese, kakva ćete sjećanja ponijeti ?
– Sad kad sam pri odlasku, neću reći da sam previše zavolio ovaj grad i ove ljude, ali zaboraviti ih neću nikada. Bilo je ovdje puno dobrih stvari i puno dobrih ljudi koji su bili uz mene i u trenucima mojih osobnih žalosti zbog smrti roditelja i pružili mi veliku potporu. Tada osjetiš molitvenu snagu župe i vjernika koji žude za živim Bogom.
Stvarno sam se trudio i ako sam nekoga povrijedio ispričavam se i neka mi oprosti. Molit ću za sve, pa i za obraćanje onih koji su daleko od Boga. Svi mi moramo osobno razmišljati kako da budemo bolji ljudi. Bog kao bitak je dobar i stvorio nas je kao dobre, a mi se trebamo truditi sličiti njemu. To što se mi ponekad malo pokvarimo i postanemo loši, to nije Božja greška već greška nas podložnih grijehu. Došlo je vrijeme da idem korak dalje, to ne znači da ću zaboraviti grad i ljude, kao svećenik uključivat ću ih u svoje molitve i bit ću prisutan, ne fizički, već duhovno.
U proteklim godinama obnavljali ste i uređivali crkvene objekte u župi?
– Obično kažem da nisam radio ja nego župljani, koji su to sve na kraju krajeva i financirali. Ja sam samo upravitelj tih dobara, a svi znamo ako imamo neki objekt da ga moramo i održavati. Kod Svetog Antuna sredili smo krovište, vitraje, napravili nove temelje i drenažu, unutrašnjost uređivali dva puta, sad zadnji puta baš temeljito, a uredili smo i okoliš pa je ovo sad zapravo pravi trg.
Kod Svetog Roka također smo napravili drenažu i temelje, promijenili krovište, no nažalost sad u potresu ona nam je malo stradala pa tražimo rješenje kako to sad sanirati. Sređujem dokumentaciju, a kako su objekti pod zaštitom Ministarstva kulture sve mora biti vrlo detaljno što traži puno vremena. Uredili smo temeljito i prostor koji koristimo za vjeronauk.
Definitivno velika je stvar što smo osigurali i zemljište na Staroj cesti za Pastoralni centar, stoga se nadam da će Zagrebačka nadbiskupija i moj kolega doći do projekta i njegove realizacije. Neki puta ljudi se pitaju da li nam je to potrebno, no činjenica je da prosječna obiteljska kuća ima više kvadrata, hvala Bogu neka ima, nego je kvadratura Svetog Antuna.
Da bi zajednica mogla funkcionirati potreban joj je prostor, a Sveti Antun je okupljalište oko 7 tisuća župljana. I grad se uređuje, a ovdje je sad kod Svetog Antuna jedan lijepi trg gdje se ljudi mogu okupljati, tu nema prometa i cesta kao na drugim mjestima koje zovemo trgovima. Kod Svetog Roka, također je sređeno, zahvaljujem lovcima koji ga održavaju, a tamo je sad i igralište za djecu koje je odrekavši se plaće pribavila dogradonačelnica Katarina, tamo se ljudi druže i djeca igraju, a tome je taj okoliš i namijenjen. Sve ostalo dolazi poslije toga.
Po vašoj ideji napravljen je i Stepinčev križni put na Vinicu?
– Ta ideja se zapravo rodila slučajno, iako na kraju krajeva ništa nije slučajno. Dogodilo se onako kako sam u svojoj viziji i vidio. Naime, neki su mi ljudi u šali govorili da počni šetat i počni se kretat, odi na Vinicu, lupio sam tada kako ću ići kad postavim križni put i na kraju je to odjeknulo kao dobra ideja. Ljudi su tada počeli govoriti idemo to napraviti, planinari i neki drugi ljudi koji nisu vjernici također su podržali ovu ideju, što me u početku i začudilo, dok nisam shvatio kako je to jedan dodatni sadržaj za vjernike, ali i za one koji to nisu. Sve je definitivno bilo učinjeno od ljudi koji su se angažirali, a potrošili nismo ništa. To je Stepinčev križni put, kako sam i želio, napravljeno definitivno njegovim zagovorom i završen je baš za njegov rođendan.
Sad se vraćate u Zabok, svoj rodni kraj?
– Ne vraćam se u rodni kraj, već recimo to tako u zavičaj, to je otprilike kao Duga Resa – Generalski Stol. Definitivno nisam otišao iz svog kraja, iako to nije ono što sam imao kao dijete. Ali trudio sam se dolaziti na tjednoj ili dvotjednoj bazi na jedan dan k svojoj obitelji. U šali kažem da nije dobro biti blizu svog kraja, jer uvijek će se netko sjetiti i tražiti neku uslugicu koju ja neću moći napraviti, a onda će si misliti zašto ti to meni nećeš. Najbolje je kad si ipak malo dalje, no da mi je mrsko otići u Zabok, nije. Svećenici u trenutku ređenja stavljaju se u ruke biskupa ili nadbiskupa i kamo oni kažu mi tamo idemo i pokušamo najbolje što možemo. To ponekad ne ide pa se zatraži premještaj i to je sasvim normalno u crkvi. Nekada je to bilo teže i zapetljanije. Svećenici su nekada ostajali dugo, pa je došao i rat pa su svećenici ostajali da se sve to malo sredi i obnovi. No, sve ovisi o potrebama i mogućnostima u biskupiji i o broju svećenika. Osobno smatram da je do sedam godina boravka u jednoj župi optimalno vrijeme i da potom treba slijediti premještaj. Nas svećenika je definitivno premali broj, a nadbiskup najbolje vidi i zna koga i gdje treba premjestiti.
U Dugoj Resi ima uzrečica koja kaže tko se dugoreške vode napije zauvijek ostaje vezan za ovaj kraj?
– Duga Resa i Dugorešani ostat će mi definitivno u lijepom sjećanju. Uvijek ću rado svratiti i u prolasku zastati u Dugoj Resi. Ove godine definitivno su obilježile moj život. Prvu mladost sam proveo tu i kako se kaže, prva župa, prva ljubav – zaborava nema. Kod nas je gotovo nemoguće da se vratim u istu Župu, a možda ne bi bilo ni dobro. Moramo ići dalje, naprijed. Sam kraj i ljudi, Karlovac i Duga Resa s okolicom, ostat će mi u srcu. Svoj život mogu podijeliti na tri djela, trećina je u obiteljskoj kući, trećina na školovanju u Zagrebu, a trećina u Mrežničkom dekanatu, a to čovjek ne može iščupati iz srca.
Želje za budućnosti i poruka župljanima ?
– Htio bih da budemo dobri, da budemo bolji, da budemo Božji. Htio bih da ovdje vjera napreduje da dođu do prostora u kojem će se moći okupljati vjernici, djeca pohađati župnu katehezu i vježbati u zboru, a bilo ih je po 70. Volio bih da općenito idemo naprijed, da se stvari u gradu poprave, da ima više radnih mjesta, jer ovdje sam upoznao doista divne i vrijedne ljude. Kao što sam i rekao, ispričavam se ako sam nekoga povrijedio. Zamjerke prema nikome nemam.