Kako mediji sve glasnije nagađaju, s početkom srpnja Ustavni sud
bi mogao donijeti odluku po kojoj bi se bivši premijer Ivo
Sanader, pravomoćno osuđen zbog korupcije i ratnog profiterstva
naći na slobodi. Formalno – proceduralni razlozi mogli bi tako
biti putokaz za budućnost svima onima koji važu da li da svoju
javnu poziciju zloupotrijebe i napune džepove na nezakonit način,
a i za sve ostale na nižim razinama. Jer hrvatska inačica “mita i
korupcije” je kapilarana, u njoj sudjeluju posredno ili
neposredno, svjesno ili nesvjesno gotovo svi u jednom trenutku
svog života. To je gotovo dio folklora koji se u prošlom sistemu
nije mogao spriječiti jer je bilo opasno javno se izlagati, danas
je još gore, u javnosti procure i imena i detalji afere, ali se
nakon toga rijetko kad dogodi sudski epilog. A ako se i dogodi,
demokracija je po tom pitanju raj, samo treba imati dosta novca
za dobrog advokata koji će navesti nestrpljivo ili jednostavno
nekompetentno državno odvjetništvo da napravi neku grešku i
Vrhovni ili Ustavni sud na kraju sve može vratiti na početak.
Krivo bi bilo kriviti bilo koji sustav za uzgoj mita i korupcije.
To je ovom narodu, od radnika preko intelektualaca do
visokopozicioniranih dužnosnika u krvi. Još prije Napoleona koji
nam je donio civilnu upravu kakvu danas poznajemo, “zaobići”
državu, ne platiti porez ili uzeti bogatstvo bez znanja države
nije bio samo način preživljavanja već i neka vrsta herojskog
čina jer smo uvijek bili pod vlašću nekih Austrijanaca, Talijana,
Mađara, a onda nam je skoro cijelo 20. stoljeće za sve bio kriv
Beograd. Sad smo si krivi sami, ali navike nažalost ne mijenjamo.
U nastavku priča kako je skoro kao i danas, “mito i korupcija”
priča o kojoj svi razglabaju i buče, a malo tko zbog nje
nastrada.
“Javna šaputanja”, Karlovački tjednik, 13. studenog
1980.
O pojavama mita i korupcije u našoj vlastitoj sredini još uvijek
nedovoljno govorimo, ali zato smo izgleda “glasniji” po
kuloarima. Ova “javna šutnja” ne mora značiti da je kod nas sve u
redui da smo imuni na takve pojave i ponašanja. Jer, “javna je
tajna” da na primjer neki liječnici primaju mito, da kod
zapošljavanja nisu uvijek “čista posla”, da neki brže dolaze do
tog “nesretnog” automobila, a drugi ne i tome slično. I, priča
kruži čaršijom. Priča se da je liječnik taj i taj primio toliko i
toliko para. Priča se da ustupljeno mjesto na listi čekanja na
automobil “košta” i po 30 tisuća dinara. Priča se da radno mjesto
na benzinskoj pumpi “košta” i do 100 tisuća dinara. Priča se da
je taj i taj platio toliko i toliko da bi dobio posao… Pričama
nikad kraja. Te priče nisu, i ne moraju, biti uvijek osnovane,
pogotovo jer se prenose “u povjerenju” od usta do usta. Ali stara
poslovica kaže “gdje ima dima…”
A najviše primjedbi i žalbi ogorčenih građana stiže u instituciju
društvenog pravobranilaštva samoupravljanja. Stiže i najviše
pisama i dopisnica, ali nepotpisanih! Tako odmah nakon razgovora
u Medicinskom centru o uzrocima koji su doveli do najvećeg broja
zahtjeva radnika ovog kolektiva za zaštitu samoupravnih prava i
društvenog vlasništva, društveni pravobranilac samoupravljanja
karlovačke općine primio je više anonimnih pisama zaprepašćujućeg
sadržaja. (Slična pisma upućena su i organima gonjenja). U tim
pismima imenom i prezimenom navode se primjeri (a lista je
podugačka), tko i što sve radi u ovoj zdravstvenoj radnoj
organizaciji. Piše, tako, da je Medicinski centar tom i tom
liječniku isplatio toliku i toliku sumu na ime alimentacije za
suprugu dotičnog liječnika. Piše da ti i ti liječnici privatno
obavljaju abortuse, da taj i taj zubar privatno obavlja usluge na
društvenim sredstvima, da određeni liječnici tom i tom pacijentu
su po toliko i toliko naplatili krevet u bolnici, da je taj i taj
odgovoran za uništenje dokumentacije, da je taj i taj radnik
primio toliko i toliko novaca od tog i tog čovjeka da bi dobio
zaposlenje… Da je radnički savjet jednog OOUR-a odobrio odluku
da se određenim ljudima (liječnicima) poveća osobni dohodak od 10
do 20 posto zbog deficitarnosti struke, da je jedan odgovorni
radnik ove ustanove prodao Medicinskom centru svoj stan i od
društva dobio novi, veći, i tome slično.
Iako kod ovakvih anonimki moramo biti krajnje oprezni, jer mogu
biti zlonamjerne, nerijetko su upravo one signal za utvrđivanje i
dokazivanje određenih protuzakonitih radnji pojedinaca i njihova
ponašanja koja nisu svojstvena našem društvenom poretku. Ali
tvrdnje iz takvih anonimnih pisama izgleda doista je teško
ustanoviti. Zato prema informaciji dobivenoj u Krivičnom odjelu
Općinskog suda u Karlovcu gotovo da i nema podataka da je itko u
Karlovcu odgovarao za mito i korupciju (trenutno je u postupku
jedan slučaj iz “Autohrvatske”) dok ni jedan liječnik (!) nije
doveden na optuženičku klupu zbog primanja “plavih koverata” i
drugih oblika mita. Razlog; nema dokaza. A dokaza možda nema i
stoga što naš zakon predviđa krivično terećenje i za onog koji
daje i za onog koji prima mito. “Solidarnost” je tako uvjetovana
zakonom (?!) . Ispada tako da smo u svemu tome nemoćni jer nema
čvrstih i opipljivih dokaza, nema svjedoka. A ne bi to tako
smjelo biti, jer, sigurni smo, da u našoj sredini ne postoji tako
idealno stanje stvari da ovom pitanju ne bi trebalo posvećivati
veću pažnju. Moramo se zapitati što rade samoupravne radničke
kontrole, društveno-političke organizacije, prvenstveno
organizacije SK u pojedinim sredinama koje bi trebale biti u
prvim borbenim redovima u suzbijanju takvih pojava već u njihovom
začetku (?!)
Pripremio Tihomir Ivka