Tamo gdje ima rijeke mora biti i mostova. Ako ne računamo Dobru, na tri rijeke, na užem dijelu Karlovca izbrojali smo devet cestovnih i jedan željeznički most u funkciji te Vukelićev most “koji-ne-vodi-nigdje”. Rekli bismo, minimalno dovoljno, a da bi dobro još koji, u to nema sumnje. I gradski oci se, sudeći po GUP-u, slažu s tim jer je tamo ucrtano još čak šest želja-mostova samo preko Kupe na području grada. Mostova nikad dosta. U praksi je političarima pretvaranje ideja u stvarnost išlo “malo” lošije, na Kupi još od gradnje auto-puta početkom 70-ih pa do donedavno nije izgrađen niti jedan most. Onda je nekako krenulo, SDP je u svoje jedine četiri godine vlasti u gradu uspio napraviti jedan most – u gradu, onaj između Dubovca i Drežnika, a HDZ u 21 godinu vlasti jedan – na selu, onaj Banska Selnica-Blatnica. Iako je ovo “u gradu”, “na selu” intonirano malo ironično jer ispada da je svaka od glavnih stranaka gradila za svoju izbornu publiku, oba su iznimni dosezi političke volje bez obzira što je riječ o planovima koji nadilaze lokalnu razinu, odnosno ingerencija su Hrvatskih cesta. Most Grada Alessandrije je promijenio vizuru tog dijela grada, olakšao promet i dinamizirao život, dok je za važnost mosta u Blatnici dovoljno reći da do njegove gradnje između Karlovca i daleke Lasinje mosta na Kupi nije bilo.
Danas iz naftalina vadimo priču o graditelju karlovačkih mostova u 20. stoljeću, za kojeg vjerojatno nije čuo nitko iz mlađih generacija, a starije su zaboravile na njega. Nažalost, jer sudeći po tekstu od prije 45 godina, nije zaslužio da se njegov ime, Milivoj Njegovan, zaboravi.
“Mostovi inženjera Njegovana”, Karlovački tjednik, 12. ožujka 1970.
Malo je Karlovčana pa i turista koji su navratili u naš grad, a da nisu posjetili stari drveni Koranski most što je nekada spajao, a danas razdvaja grad od Gornjeg Mekušja. Za sve njih taj most je simbol nečeg što naš grad čini znamenitim. Za inženjera Milivoja Njegovana, taj most je nešto više od toga.
“Bila je to 1933. godina kad se mještani Mekušja dogovoriše da na dobrovoljnoj bazi izgrade most koji bi ih povezao s Karlovcem. Tako je i bilo. Dadoše seljaci svoju građu iz Turanjskog luga i Štrekovca, dadoše zaprege i radnu snagu, a posao završi inženjerija. Napravio sam tada projekt mosta koji je bio jedan od najljepših drvenih mostova kod nas. Crtež mosta dotjerao je svojom rukom karlovački slikar Ljudevit Šestić, a razglednice što su od toga rađene prodavale su se kao dobrovoljni prilog za njegovu izgradnju” – prisjeća se inžinjer Milivoj Njegovan. Koranski most nije bio i jedini na kojem je on radio sa svojim ljudima. Prvi među tim mostovima bio je onaj metlički preko rijeke Kupe, a zatim su slijedili mostovi u Mahičnom, Brodarcima, Željeznički most u Karlovcu, Banijanski most, Turanjski, dva dugoreška mosta na Mrežnici, most kod Lipe na Dobri, kod Barilovića i Trebinja i tako redom. Kad bi se svi mostovi spojili u jedan bio bi to most dug više od tri kilometra. U sjećanju inženjera Njegovana svi su oni podjednako važni, baš kao što su bili važni za stanovnike obih obala rijeke koje je on premostio. Pa ipak da izdvojimo neke.
“Kad je 1934. godine završen Koranski most je mogao izdržati osam tona tereta. Negdje krajem svibnja 1945. godine bio je srušen i tada smo dobili zadatak da ga osposobimo. Napravili smo ga čvršće nego prvi puta tako da je mogao podnijeti 70 tona. Išli su preko njega tenkovi, a konstrukcija bi i danas bila dobra da je održavan kako treba.”
Priča o Koranskom most nije ni počela, ali nije ni završena. Kad ga je trebalo graditi onda je izbio spor jer su neki tvrdili da ga treba graditi na mjestu gdje se sada gradi novi armirano-betonski. Napravljen je ipak tamo jer je to mjesto najbokje a i najbliže Mekušancima. “Napravljen je od dobre hrastove građe i mogao bi još poslužiti, ali eto nije održavan. A čvrst je još uvijek. Zimus kad je onaj pontonski odnijela Korana i svom silinom doplavila ga do starog mosta ništa mu nije bilo. Stari Mrdonja se dolbro drži” – u šali nam kaže inženjer Njegovan. Vidjeli smo da je zadovoljan svojim djelom, ali nam kaže: “Nije to moja zasluga. Mostove ne grade pojedinci već ekipe. Podjednako je važan svaki radnik. Što bi se moglo napraviti da nismo poslije rata imali jednog vrijednog kovača iz Slunja koji je kovao sve one metalne vezove na Koranskom mostu? Kako bi se mogao napraviti Banijanski most da nije bilo klesara?”
Pripremio Tihomir Ivka