Partizani, udbaši, jugosloveni, antifašisti, ustaše, šovinisti,
nacionalisti, fašisti, urbani, napredni, znanstveno
prosvijetljeni, ruralci, seljačine, mračnjaci, konzervativci,
srednjovjekovnjaci, talibani, sekularisti, homofobi,
homofrendovi, klerikalci, diskriminirani, diskriminatori….
pomognite mi, ne pada mi ovaj tren na pamet nijedan ljudski tor u
kojeg bi nekoga strpao i odredio mu mjesto u društvu. Kao da nas
je uhvatila manija utjerivanja ljudi u određene torove. I
naravno, onima s druge strane zabraniti svako pojavljivanje u
javnosti. Oni, naime zagađuju naš posvećeni prostor, rezerviran
samo za naše.
Fascinantna je ona pripovijest u Bibliji o gradnji kule
babilonske. Ljudi su htjeli izaći iz svakodnevice, iz svoga
prizemnoga svijeta, nadići ograničenosti nizine. Planina im se
činila kao nešto što postoji.Nije bila izazov. Izazov je bio
stvoriti nešto novo, što nije postojalo. Pokazati svoju
domišljatost, vještinu i moć. Srušiti uvriježeno mišljenje da su
visine samo za bogove. Čovjek svojom snagom, domišljatošću i
vještinama može doseći božanske visine,božanske stanove. Maknuti
ih i zauzeti njihovo mjesto. Ipak u jednom trenutku sve je
krenulo naopačke. Biblijski pisac misli da je intervenirao sam
Bog i jednostavno razjurio ove bogohulnike.
Ja osobno mislim da su iskrsla dva drugačija problema koja su
zaustavila gradnju ove kule. I to sasvim prozaićna.Došli su do
ruba svojih mogućnosti. I drugi puno prozaičniji: nisu se mogli
složiti tko će biti na vrhu te kule, na prijestolju umjesto
bogova. Jednostavno su se posvađali i odustali od svega.Zamišljam
da su se i oni počeli etiketirati ovim u tekstu navedenim
etiketama.Na početku ova složna družina vremenom se rastočila,
posvađala, podijelila i razišla. Hvala Bogu, bez nekih većih
posljedica, osim saznanja da nisu uspjeli.
Kada nemaš ideje kako i što pribjegneš manipulaciji, etiketiranju
drugih. Nastojiš druge i drugačije eliminirati ne radom, ne
idejama nego prikazujući ih kao vinovnike, uzročnike…
Posljedica je to bezidejnosti,nesposobnosti, siromaštva uma i
srca. Kada se s time udruži i pohlepa i “slast vlasti” – problemi
niču sami od sebe.
Nažalost, istina jest da ni ljevica ni desnica u Hrvatskoj nemaju
ideju – ne samo kako, izaći iz krize, nego – kako pokrenuti
gospodarstvo, nego i društvo. Pa se jednostavno i s jedne i druge
strane pribjeglo podjeli društva na naše i vaše. U sveopći obačun
onih gore i onih dolje. Jedni bi lustrirali,drugi defašizirali.
Za sve to imali smo lijepu priliku 2006. godine nakon Rezolucije
Vijeća Europe br. 1481. Sabor je mogao donijeti konsenzusom
Rezoluciju o osudi totalitarizma (fašizma i komunizma) i završili
bi drugi svjetski rat, ostalo prepustili povjesničarima, mi se
bavili nekim drugim stvarima. Čini se da nikome od takozvanih
elita nije bilo na pameti ništa takva. Jesam li ja manje
antifašist ako kažem da su neki, (ne svi) partizani činili
zločine, ili manje domoljub ako kažem da su neki branitelji
činili zločine u Domovinskom ratu, ili da svi ustaše, domobrani
nisu klali druge i drugačije….
Svi se raskokodakali o svastikama u Splitu, po zidovima. Ono
fašizam puzi, uzima sve više maha. Što ako (ah taj kondicional)
tu svastiku na terenu u Poljudu nije nacrtao nijedan ljubitelj
fašizma? A ima indicija da nije. Isto mi se čini s tim crtarijama
po zidovima. Teško mi je zamisliti nekog fašista kako se noću
šulja ulicama sa sprejem u ruci i cereka se kako je uspio
ostaviti svoj simbol. Više sam sklon prozaičnom mišljenju – da
rade polupijani mulci da se kasnije cerekaju. Nije nemoguće da je
i neki nabrijani antifašist to napravio da bi mogao kasnije
optužiti i vikati – gle, što rade, fašisti izronili na vidjelo.
Čini vam se nemoguće? U Hrvatskoj ništa nije nemoguće. Ovo je
posebna zemlja.
Meša Selimović lijepo je rekao: “Nezadovoljstvo je kao zvijer:
nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.” Nismo zadovoljni
društvom, državom – pa završimo sve ratove, osobito drugi!