U današnjem "Jutarnjem kutku kulture u karanteni" predstavljamo vam četiri pjesme mladog zagrebačkog pjesnika Stjepana Bajića.
Stjepan Bajić je dobitnik prošlogodišnje Nagrade “Zdravko Pucak”
za mlade pjesnike koju dodjeljuje Grad Karlovac, a sve su pjesme
iz pobjedničke zbirke “Revolucionar”, koja je objavljena krajem
prošle godine u izdanju Matice hrvatske Karlovac, a promovirana u
veljači u Zagrebu.
ŠUTNJA
“Stjepane, ti si rođen za radijskog voditelja, predivan ti je
glas!” (mnogi od prijatelja)
Nešto mi je teško govoriti.
Nije da mi se ne da,
nije da ne bih znao što,
samo – teško mi je govoriti.
Ja bih radije bio kuš, jezik za zube!
Sjeo bih negdje i samo gledao, slušao…
Kad nikoga ne bude, možda tek nešto
promrmljao u bradu, otpjevao, pročitao…
Da mogu, za lijepe novce
prodao bih svoje glasnice
pa neka predivni moj bariton
posluži kome je više potreban.
No, ne mogu, nažalost…
Zato – raku grla, smrti (?)
teški moždani udaru,
iščekujem vas!
***
KEFIR
Iskoristi dan, nema ti puno vremena.
Što se čeka, Atlase? Svijet na ramena!
Hitro! Upravo ti si taj čovjek promjena.
Od ljenguze, do našega Supermana:
Ponavljaju dobrohotni tate i majke,
djedi i bake – papagaji, papagajke.
Cijeli svijet samo takve piše bajke –
po fejsu za njih pljušte lajkovi i lajke.
Nitko da čuje Sizifov zlokoban cerek,
da vidi svoju ulogu u igrokazu…
pa ni premudri autor ovog soneta:
Utjehu on nađe u slasnom kefiru tek,
kad mašta o vječnom životu na Kavkazu.
– Nije mu neka mašta… Kakva šteta!
***
SVAKODNEVNI DISTISI
Halapljivo grickam dvopek
da ne čujem si misli
Grijem knjigu na radijatoru
da me ugrije dvostruko
Zapetljavam slušalice
da imam što raspetljati
Darujem prijateljima stihove
da ih pokrenu iz gliba
Zabranjujem zaklone s obje strane
da vidimo s kim se borimo
Prostirem se uvijek istim prostorima
da se uvjerim da su još tu
U nebo ne gledam
da se iznenadim
Zubima trgam Albertov keks
da bar liznem s čim se on to sladi
Ne vadim upaljač
da se poljubimo cigaretama
Odgovaram joj osmijehom
da me razumije
***
DOSADNI PJESNIK
U gradu sam. Kasno je.
Kljucam od umora i dosade.
Nimalo mi ne pomaže razgovor/monolog
s jednim cijenjenim pjesnikom.
“Znaš kako nastaju moje pjesme Stjepane?
Moraš biti čvrste ruke, sjeti se Kamova!
Ja ti dovodim u red taj jebeni kaos oko sebe!
Prevodim te nejasne grafite što ih stvarnost
škraba po zidovima među nama ljudima.
I to ti je sva mudrost…”
Dovodiš ti mene na rub očaja! Prevodi ti
nekog drugog žednog preko vode! – ne kažem mu.
– Oprosti, moram ići sad, jedan kaotični pas
Albert me čeka doma. Od jutra nije naškrabao
pišalinom nekolicinu nejasnih revolucionarnih
parola po zidovima Travnoga.