Uz predstave “Knjiga o džungli” Gradskog kazališta “I. B.
Mažuranić” iz Slavonskog Broda i “Grane smo na vjetru” domaćeg
profesionalnog ansambla, u Zorin domu je, u nikad težim
pandemijskim uvjetima, ipak na lijep način obilježen Svjetski dan
kazališta.
Prije predstava pročitana je i hrvatska poruka za Svjetski dan
kazališta, koju je napisala nacionalna dramska prvakinja Branka
Cvitković i naslovila “Posveta glumcu”. Evo i poruke: “Biti
glumac, znači biti dobrovoljni polaznik jedne škole koja se zove
kazalište, čiji sam i sama oduševljeni polaznik, istraživač i
pripadnik. Nadam se da tu “školu” nikada neću završiti, pa i pod
cijenu da me proglase lošom učenicom.
Biti glumac, znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa
zauzvrat.
To znači, ne bojati se suočiti s novim, neistraženim, drukčijim.
To znači prepustiti se izazovima koji će pokrenuti naše
potencijale, razigrati našu maštu.
To znači pomicati svoje granice i mijenjati se tako da iznenadimo
sami sebe. Biti glumac znači vješto mijenjati karaktere, a ostati
svoj. Upravo to, ostati svoj, nosi u sebi TAJNU koju svaki glumac
sam za sebe i u sebi gradi čitavog života.
Pokazivati se, a ostati TAJNA. Ne doreći se! Trajati! Ali biti
glumac znači i nastojati doseći najviše umjetničke standarde i ne
ogriješiti se o kazališnu etiku u najširem smislu. I nije to tako
nevažno istaknuti, upravo danas, kada svatko svakome radi o glavi
i kada sve postaje važnije od činjenice da smo tu zato da
osluškujemo istinu u sebi i oko sebe, da budemo hrabri, da ne
odustajemo od suštine smisla bavljenja umjetnošću i da se ne damo
lošim uvjetima bez obzira na okolnosti koje nas pritišću. Budimo
gospodari pozornice, očarajmo publiku krikom, tišinom i svojim
glasom kao najupečatljivijim i najmarkantnijim glumačkim
sredstvom.
Ako se ponekad izgubimo u životnoj strci straha, nesigurnosti i
traženja sebe, sjetimo se da smo stanari jednog doma kojem
pripadamo, a to je kazalište. Nadajmo se da ćemo na svom
profesionalnom putu sretati samo darovite, pametne i dobre ljude,
pa ako i ne bude uvijek tako suprotstavimo im se svojim
talentom!
Još nešto! Želim izraziti poštovanje i podršku onim kolegama koji
nemaju tu sreću biti u stalnom angažmanu u kazalištu i koji
unatoč nesretnim okolnostima i uvjetima svojim predanim radom
upozoravaju na položaj glumca, danas.
Dragi prijatelji i kolege, neka sve vaše napore i umjetničke
dosege prati onaj, za nas glumce najslađi zvuk, neodoljivi zvuk
aplauza.”
foto: Igor Čepurkovski/Zorin dom