Ime slobodnog novinara Hrvoja Ivančića možete pronaći u zaglavlju
reportaža s Bliskog istoka i iz Afrike, zatim na policama
knjižnica kao autora knjiga “Dunavski blues” i “Samsara”, koju je
promovirao na Kunstbunker Music&Art festivalu. Nedavno prije
no što je posjetio Dugu Resu, vratio se iz ratom uništene Sirije.
Kažeš da je Sirija unazađena građanskim ratom za 40 godina. Mi
smo unazađeni za sto?
-
Ujedinjeni narodi procjenjuju da toj zemlji treba 40 godina
da se oporavi. Mi smo našim ratom dosta unazađeni, ali ne bih
rekao baš za sto ili 40 godina. Nismo toliko bačeni unazad
uništavanjem komunalne infrastrukture, nego mentalno.
Bačeni smo 70 godina unazad?
-
Pogubljeni smo. Izgubili smo dio identiteta i počeli smo
stvarati nov koji još nije zaživio. Najgore od svega je što
smo se pokvarili, što smo izgubili radne navike i vjeru u
vlastite sposobnosti.
Postoji li ta vjera u Siriji?
-
Postoji vjera da će obraniti zemlju od islamista. Nisu baš
svi koji se bune protiv režima krajnji islamisti. Ima onih
koji su 2011. počeli prosvjedovati mirno protiv režima, a
koji su silom prilika na drugoj strani. Pričao sam s puno
izbjeglica u Jordanu i Libanonu. Svi su mahom izbjegli od
režima 2011. godine. Iako se ne slažu sa sirijskom vlašću,
podržavaju Bašara Al Asada u njegovoj borbi s Islamskom
državom.
Kakvo je stanje umjerene opozicije?
-
Gotovo da je više nema. Nestala je unazad nekoliko godina.
Nalazi se djelomično na jugu zemlje, kod grada Dare, gdje je
i počela mirna pobuna protiv Asadovog režima, i nazivaju se
Slobodnom sirijskom vojskom. Kad usporedimo njihov broj s
brojem drugih pobunjeničkih skupina, malo ih je.
Koja je vojska najjača u Siriji?
-
Teško je reći. Sirijska vojska je, smatra se, najjača. Da
nemaju pomoć paravojnih milicija, odavno bi izgubila rat. Te
vladine snage broje 200.000 vojnika, no država ne stigne
puniti kadrove iskusnima zbog toga što se ratuje na brojnim
bojištima. Stoga vojsku čine mladi i neiskusni vojnici koji
ginu u velikom broju. Jedina premoć im je to što imaju zračne
snage, dok druge vojske imaju malo zrakoplova ili ih uopće
nemaju. Da Hezbollah, vrlo jaka i organizirana vojska, nije
stao na stranu vladinih snaga, Sirija bi odavno izgubila rat.
Ima tu još i National Defence Forces, kršćanskih
milicija koje su stale uz Vladu… Islamska država je vrlo
jaka i dobro organizirana vojska.
Koja je njihova najveća snaga?
-
Ideologija i gerilski pristup ratovanju. Oni su stvorili
paradržavu, a to je u povijesti uspjelo samo jednoj
terorističkoj organizaciji. Tako je stvorena država Izrael.
Svrgnuli su britansku kolonijalnu vlast i stvorili paradržavu
koja je kasnije priznata.
Izrael nije država terora.
-
Nastala je iz terorizma, kao što bi mogla i Islamska država.
Postoje li snage u Islamskoj državi koje su spremne za
normalizaciju i integraciju u međunarodne odnose?
-
Nadam se da se to neće dogoditi. Ukoliko se to dogodi, poput
ostalih država će se ponašati pragmatično. Mijenjat će
retoriku prema okolnostima. Prilično dobro se financiraju
prodajom nafte.
Kome?
-
Najviše se to radi preko Turske. Najviše boraca Islamske
države je došlo preko te zemlje. Turska vlada je tajni
podupiratelj ekstremizma u Siriji. Jedini cilj turskog
predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana je da sirijski Bašar
al-Asad bude svrgnut.
Zašto?
-
Ima neke svoje interese, a i južni dio Turske je nekad bio
dio Sirije. Erdogan je velik igrač u tom ratu i dosta
nepovoljno djeluje na situaciju u Siriji.
Ne može za saveznike uzeti Kurde.
-
To je točno. Sjedinjene Države podupiru Kurde, s kojima Turci
imaju znamo kakve probleme, pa im sada, zbog članstva u NATO
paktu ipak moraju pomagati. No, znamo i da su pripadnici
Islamske države liječeni u turskim bolnicama. Oko grada
Idliba, koji se nalazi u blizini granice s Turskom na
sjeverozapadu Sirije, nastao je al-Nusra front, ogranak
al-Kaide, i plašim se da će situacija biti pogoršana, ukoliko
se različite ekstremističke grupacije povežu u koaliciju. Na
rubovima Damaska je osnovana koalicija Džahil-islam koju čini
80 paravojnih islamističkih skupina s područja glavnog grada.
Tamo svako selo i svaka četvrt ima paravojsku. Financiraju ih
razne zaljevske vlade, a sada se ujedinjuju. Gledao sam
nedavno video snimak primanja novaka u njihove redove. Tih
1600 novaka je bilo postrojeno poput prave vojske na nekom
stadionu u predgrađu.
Da li je izgledno da će islamisti osvojiti Damask?
-
Damask je uistinu jezgro sirijske države. Teško je da će do
toga doći, ne vjerujem, jer je gradska borba ipak drugačija
od borbi kakve se sad vode. Vjerojatnije je da će doći do
primirja. Ako Damask padne, to neće biti propast samo Sirije
kao države, nego i svjetskog kulturnog dobra.
Kako je izgledao Asadov režim prije rata? Što su uzroci ovakvog
raspada države i društva? Bio si i prije rata tamo. Da li je tada
vladalo “bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti” u Siriji?
-
Nije, nego režim koji je potčinjavao građane, bez obzira
kojoj sekti su pripadali. Jedna je bila ipak dominantnija, a
to su bili alaviti, mada je bilo i sunita u strukturama moći.
Država je bila prosperitetna. Izvozili su povrće i voće, bili
su socijalna i sekularna država. Mogao si sjediti pored
džamije u Damasku i ispijati pivo, postojali su džambo
plakati koji su reklamirali telefonski seks…
Jesu li jeli svinjetinu?
-
Muslimani ne jedu svinjetinu, to je njihova civilizacijska
tekovina. Tamo ni kršćani ne jedu svinjetinu.
Čime se taj režim održavao?
-
Sirijci nisu voljeli pričati sa strancima o politici, da ih
netko ne bi čuo.
Bili su neopterećeni time, nisu niti znali tko je na vlasti?
-
Kako ne bi znali? Nisi mogao pogriješiti uz toliko Asadovih
plakata. Morao si upiti svaku crtu njegovog lica. Bio sam u
Alepu 2007. godine i prisustvovao javnom vješanju petoro
mladih. Kažu da su otimali taksistima novac i objesili su ih
ujutro u šest sati na glavnom trgu.
Kako si to doživio?
-
Napisao sam o tome kratku priču. Loše sam to doživio,
naravno. Nije bilo ugodno to gledati.
Dakle, režim se održavao terorom?
-
Strogim nadzorom i tajnim službama. Vojska je bila vrlo
korumpirana. Taj režim se morao mijenjati, no nije tu potrebu
na vrijeme prepoznao, pa je mirne prosvjednike pozatvarao, a
trebao im je dati maksimalan ustupak. No, nije se htio
maknuti s vlasti. Sada imamo kao alternativu Muslimansko
bratstvo i ostale islamiste. Dakle, alternative nema.
Muslimansko bratstvo je umjerena politička opcija?
-
Mislim da nije. Jest, ako ih usporedimo s al-Kaidom, no ona
je teroristička organizacija, a ne politička stranka.
Muslimansko bratstvo nije poput HDZ-a umjerena desnica.
Linija razdvajanja se tamo slobodno prelazi?
-
I u našem posljednjem ratu je bilo cirkulacije, a tamo je to
frekventnije. Dakle, iz al- Rake u Damask i obratno dnevno
prometuju četiri autobusa. Posjećuje se rodbina, a i posluje,
dakle – živi se. Čak sam upoznao ravnatelja arheološkog
muzeja u Damasku. Njegovi bivši studenti su pripadnici nekih
islamističkih skupina i s njima se dopisuje putem aplikacija
What’s Up i Viber na temu očuvanja umjetnina. Dakle,
komunicira s neprijateljskim vojnikom.
Kako je izgledao tvoj zadnji ulazak u Damask?
-
To mi je najljepši grad Bliskog istoka. Drevan je i mnogo
znači svim bliskoistočnim religijama, a sekularan je i
zabavan, jer su njegovi stanovnici otvoreni. Da biste ušli u
grad, morate proći mnogo kontrolnih točaka, pa i podmićivati
vojnike. Nisu to veliki iznosi, ali su to sirijski običaju.
Za što ih podmićuješ?
-
Da ti automobil ne pretresu. Načelno, ispada da, ukoliko
poželiš izvršiti teroristički napad, platiš policajcu vrlo
malen iznos da ti ne pretrese vozilo i pronađe bombu. Ipak je
mnogo kontrolnih točaka, pa je to postalo teško za izvesti,
mada je bilo takvih ulaza terorista u grad. I nedavno je bio
jedan takav napad u središtu grada, kod zgrade narodne banke.
Sirijci masovno napuštaju Siriji, a ti odlaziš tamo.
-
I mašemo si kad se mimoiđemo.
Dojavljujete gdje stoji policija?
-
Da, blicamo.
Da li je odluka da odeš u tu najgoru ratnu zonu bila teška?
-
Nije. Nadam se da ću uskoro otići snimati tamo dokumentarac o
Damasku. Prije odlaska na put i ulaska u grad bilo me je
strah da ne bih doslovno ostao bez glave, no čim sam ušao
“među ljude”, stekao kontakte i snašao se na terenu strah je
nestao, bez obzira na granatiranja, na sve što se ostalo
događalo, niti u Homsu koji je razrušen poput našeg Vukovara.
Osjećao sam se u stvari dobro. To može zvučati nenormalno,
ali osjećao sam sjajnu energiju tih ljudi.
Što kažu Sirijci? Kako žive? Jesi li razgovarao sa širokim
narodnim masama? Kako funkcionira ekonomija?
-
Inflacija je strašno visoka. Dolar je bio 50 sirijskih funti,
a sada je više od 200. Redukcije električne energije su sve
češće. Po nekoliko sati nema struje, pa se vrati… Hrana
koja je uzgajana na farmama u okolici Damaska je sve teže
dostupna. Teško ju je više i uzgajati, a prijevoz do središta
grada traje sada četiri ili pet sati, a prije je trajao sat.
Namirnica je sve manje. Školski sustav funkcionira, ali su
plaće pale. Teško je stanovnicima. Povukli su se. Damask je
ranije bio poznat po noćnom životu.
Trguju li posredstvom novca ili je ekonomija vraćena na razinu
izravne robne razmjene?
-
Plaća se sirijskom funtom ili američkim dolarom. I dalje
imaju dovoljno hrane, a za izbjeglice u Siriji dolazi
humanitarna pomoć. Van zemlje je četiri milijuna Sirijaca,
dakle čitava Hrvatska. Uglavnom su u Turskoj, Libanonu i
Jordanu.
Da li bi se odvažio ući u Islamsku državu?
-
Dobro bih razmislio. Možda bih otišao kada bi mi netko jamčio
da mi nitko neće odrezati glavu.
Može kalif jamčiti.
-
Nemam baš povjerenja.
Kako Islamska država gleda na Hrvate i hrvatske novinare? Gledaju
li na nas u potpunosti isto kao i na Amerikance?
-
Hrvatska podržava borbu protiv Islamske države, pa bi
vjerojatno gledali to na takav način. Ne znam koliko bi im
medijski bilo zanimljivo da Hrvatu skinu glavu. Hrvatska
glava vrijedi manje od glave novinara iz jedne od moćnijih
zapadnih zemalja.
Islamska država stalno inovira nove načine mučenja i likvidacija.
Odakle im toliko maštovitosti? Imaju li te metode korijenje u
kulturi?
-
Znamo za mnogo kolonizatora koji su rezali glave pripadnicima
pokorenih naroda, kao što su činili Francuzi u Indokini,
primjerice. Ne biraju pripadnici Islamske države nasumično po
ulici kome će skinuti glavu. Oni to rade smišljeno
marketinški radi zastrašivanja.
Kako živi stanovništvo Islamske države?
-
Loše. I tu postoji nedostatak namirnica. U mjestima koja
pripadaju ratnoj zoni Islamska država je uvela svojevrsnu
stabilnost. Pokrenuli su proizvodnju hrane, distribuciju
kruha, postoje socijalne ustanove i ta “država” nekako
funkcionira.
Nije to veća stabilnost od one koja postoji u Damasku?
-
Naravno da nije. Ipak je sirijski režim najstabilniji. Ako
Sirija i ostane cjelovita, nije mi jasno kako će se
konsolidirati svi ti elementi priče. Sad mi se čini da će ili
sirijski režim pasti ili da će rat trajati još 500 godina.
Islamska država se prostire i na području Iraka. Nisi tamo bio,
ali si sigurno upućen postoji li u toj zemlji snaga koja može
pobijediti Islamsku državu.
-
Irak također pati od sektaške podijeljenosti. Plašim se da
sunitska plemena ne vide u iračkoj vladi nekoga kome bi dali
povjerenje i da je to plodno tlo za opstanak Islamske države.
Irak je u većoj nevolji od Sirije?
-
Od američke invazije uporno i stalno puca i sad se do kraja
raspao.
Korijeni problema mogu se pronaći u sporazumu Sykes-Picot kojim
su Velika Britanija i Francuska podijelili Bliski istok 1916.
godine. Kako su oni to podijelili? Uzeli su ravnalo i dijelili
kartu po principu ravnim linijama po principu “to je pustinja, tu
nema ništa”?
-
Sirija i Libanon su pripali Francuskoj, a južni dio Velikoj
Britaniji. Dijelili su područje po principu “pola-pola”. Nisu
gledali na etničke razlike na terenu.
Da li je moguća promjena tih granica u ovoj krizi?
-
Granice su nastale brzo i nasilno, ali su se ipak neke države
unazad sto godina oblikovale i postojale. Naravno da se
granice mogu prekrojiti, no teško mi je reći da li je bolje
da se to učini ili nije.
Jesu li se oblikovale iračka i sirijska nacija ili su jednostavno
te različite skupine bile prisiljene živjeti u istoj državi?
-
Nacije su izgrađene, sirijska posebice. Korijene vuku duboko
iz povijesti, kao i Egipćani. Oni su tu oduvijek. Reći će da
tu žive tisućljećima i tu se osjeća ta duboka sirijska
posebnost, bez obzira na sektašku podjelu. Nije Sirija još
samo jedna arapska država.
U koliko si ratova bio?
-
Bio sam u Južnom Sudanu, Kongu, Pakistanu…
Što si vidio u Južnom Sudanu? U Sudanu je izvršen jedan od
najvećih genocida u povijesti, u Darfuru?
-
U Darfuru nisam bio. Bio sam u Južnom Sudanu baš kad su
kršćani proglašavali neovisnost od Sudana, odnosno sjevera
zemlje u kojem su uglavnom arapi. Taj rat je trajao 50
godina. To je uništena zemlja.
Naše tvrtke su odlazile poslovati u Sudan unatoč tome.
-
Išle su crpiti naftu na sjever zemlje, koji je bogatiji.
Takvu metropolu kao što je Juba, glavni grad Južnog Sudana,
nigdje nisam vidio. Tamo nema ništa.
Nema semafora?
-
Kakav semafor? Čitava država je u tom trenutku imala sto
kilometara asfaltiranih cesta. To nisu autoceste, nego
minimalno asfaltiran šoder.
Kako si se kretao?
-
Bili smo motorizirani. To je zemlja bogata naftom, a sada su
dva najveća plemena Dinka i Nuer zaratili i taj građanski rat
u Južnom Sudanu i dalje traje. Predsjednik Salva Kiir
Mayardiit iz plemena Dinka, a tadašnji potpredsjednik Riek
Machar je iz plemena Nuer. Ponovno je milijun stanovnika
raseljeno. O tome se kod nas ništa ne govori.
Zašto?
-
Urednike to ne zanima, jer misle da čitatelje ne zanima. Koga
zaboli za Južni Sudan?
Što urednike zanima iz vanjske politike?
-
Većinu urednika zanimaju pop teme iz života, recimo Baracka
Obame, dakle nekakvi tračevi. Što se tiče ozbiljnih tema i
analiza, to nikoga ne zanima.
Gdje se informiraš?
-
Čitam isključivo strane medije kao što su The New York
Times, Washington Post, Russia Today,
Daily Mail…
Kad smo patili u tamnici naroda, Jugoslavija je bila predvodnica
trećeg bloka, nesvrstanih, pa je s obzirom na taj geopolitički
položaj bilo mnogo više vijesti iz svijeta u našim medijima i
građani Jugoslavije su bili mnogo informiraniji o događanjima u
vanjskoj politici. Razina informiranosti je, dakle, odraz statusa
kojeg imamo u geopolitičkim odnosima?
-
Jugoslavija nije bila vrhunska i najuređenija zemlja. Bila je
puna korupcije i vladao je moto “sutra ćemo”, no na njezinom
nasljeđu se moglo graditi. Kod nas se 1990-ih godina dogodio
veliki kulturni obrat, kulturocid, jer je građanstvo ustupilo
prostor čobanluku koji je u građanski život na opancima dobio
svoje običaje koji ne obuhvaćaju čitanje vanjskopolitičkih
stranica u tisku, a niti mnoge druge stvari. Jugoslavija je
imala čak tri dopisnika iz Kinšase. Možemo vjerojatno na
prste jedne ruke nabrojati koliko je tekstova napisano o
Kongu unazad 20 godina u našem novinstvu.
Ček’, više nemamo dopisnika u Kongu?!
-
Da, zamisli! Zaposlenici Ministarstva vanjskih i europskih
poslova su me upitali znadem li gdje se nalaze u Kampali,
Kartumu i drugim gradovima zgrade bivših jugoslavenskih
ambasada.
Država te pita gdje je njezina imovina?
-
Deset ili više zgrada koje su bile u vlasništvu Jugoslavije
je pripalo Hrvatskoj. Naša vanjska politika zadnjih četvrt
stoljeća prstom nije po tom pitanju mrdnula i nemaju pojma o
svojoj imovini dole. Možeš li to vjerovati?
Mogu.
-
Naša vanjska politika je bila potpuno usmjerena na
pridruživanje Europskoj uniji. Kad u SAD-u zapadne malo
snijega, to je odmah udarna vijest u našim televizijskim
dnevnicima.
Bivši predsjednik Stjepan Mesić je dosta igrao na kartu naslijeđa
nesvrstanih. Obilazio je te zemlje i stvarao poslovne uvjete za
naše tvrtke, ali ništa od toga nije iskorišteno. Valjda je svrha
tih zemalja da ih izrabljujemo i da bolje živimo.
-
Moramo surađivati sa svijetom. Svi moramo trgovati. Zašto ne
bismo od njih nešto uvozili?
Što možemo uvoziti iz Južnog Sudana?
-
Naftu. Zašto iz Ugande ne bismo uvozili ananas? U velikim
afričkim jezerima živi riba tilapija. Navodno je Osijek
1980-ih bio najveća europska luka za uvoz te vrste ribe iz
Afrike. Mogli bismo imati veliku korist od suradnje s takvim
zemljama. Predsjednik Mesić je bio na dobrom tragu, no
Hrvatska je politikantsko društvo i tu se mogu dobivati
politički bodovi samo na temelju nekih besmislenih
ideologija.
Što smo sve propustili, koje poslove?
-
Teško je na to odgovoriti. Znam da se išlo u Libiju i da je
sa Sirijom mnogo toga dogovarano, da je Asad bio u Hrvatskoj,
a Mesić u Damasku. Iz pouzdanih izvora znam da je Hrvatska
trebala otvoriti veleposlanstvo u Damasku.
Nije ga nikad imala?
-
Nije.
Postoje li Hrvati u Siriji koji rade na naftnim bušotinama i, ako
su tamo, jesi li ih sreo?
-
Ne znam da li ih ima u Siriji još. Mislim da u Palmiri nema
nikoga. Našli su otišli prije nekoliko godina kada su
priznali nepostojeću pobunjeničku vladu i poslali joj oružje,
nekih 70 zrakoplova. U Egiptu ima hrvatskih radnika.
Koja je najegzotičnija zemlja u kojoj si bio?
-
Slovenija. Tako je zelena, lijepa i pitoma, ljudi su zarumeni
u licu…
Obilaziš crne rupe na planeti, ratne zone u kojima vladaju jad i
bijeda samo da bi lakše prebrodio posrnuće hrvatskog društva?
-
Kad se vratim iz tako derutnih zemalja, čini mi se da je
Hrvatska u dobrom stanju, mada uvijek treba težiti boljem.
Trebali smo napraviti više, imali smo dobre temelje, a nismo
ništa napravili.
Primjećuješ li građane zapadnih zemalja da trguju s partnerima u
zemljama “trećeg svijeta” čiji smo predvodnik svojevremeno bili?
-
Gledam poduzetinke od svukud, one koji znaju raditi po
čitavom svijetu – jednostavno negdje dođu i naprave posao.
Nas je i dalje strah otići u inozemstvo poslovati. Hrvat Toni
Raguž je na Zanzibaru vlasnik lanca vrlo luksuznih hotela,
Danko Končar je vlasnik rundika u Africi. Oni imaju ogromna
poslovna carstva. Uganda ima godišnje pet ili šest posto
stopu gospodarskog rasta već sedam godina.
Kako izgleda Uganda?
-
To je zemlja u razvoju, u izgradnji.
Veliko je gradilište?
-
Ne gradi se samo komunalna infrastruktura, nego sve, čitavo
društvo. To je zemlja mladih. Oko 70 posto populacije čine
mlađi od 30 godina. To je ogromna energija, oni imaju velike
potrebe. Najbolje je pokrenuti posao u zemlji u razvoju. Svi
želimo otići raditi u Njemačku. Naravno da je tamo život
dobar i odličan je ukoliko želiš biti šljaker. No, ako dođeš
u zemlju trećeg svijeta, svojim kapitalom možeš izgraditi
biznis, poslovno carstvo.
To ne mora biti velik kapital?
-
Ne mora, dovoljno je da s deset ili 20 tisuća eura počneš.
Otvorene su granice s Njemačkom i pitanje je tko će ovdje ostati,
ali dobro je znati da se može otići i u Ganu, Gabon, Mozambik i
slične zemlje.
-
Svugdje možemo odlaziti, zašto ne? Naravno da nećeš otići u
Ugandu raditi kao konobar.
Kakva je pravna država u tim zemljama? Postoji li pravna država
koja je stabilna i osigurava imovinu i život?
-
U Ugandi postoji. Nije na razini američke ili europske, ali
institucije postoje i zaštićen si. Prilagodiš se njihovim
običajima i načinu života, a to nije tako teško.
Planiraš napisati knjigu o Africi?
-
To ću sljedeće godine napisati. Bit će to putopisne impresije
u prozi.
Ne voliš putopise u stilu “Otišao sam u New Delhi. Tamo je kebab
dva eura, a kod nas tri?” Puno je danas putopisaca. Kako ti scena
izgleda?
-
Draže mi je da se putuje, nego da se ne putuje. Legitimno je
da se izabere način pisanja, a da li je kvalitetan, neka
procijene čitatelji i struka. Putopisci znaju biti
egocentrični, pa svima dokazati da su negdje bili. U načelu
je to u redu, reci svima da si bio na odmoru u Španjolskoj,
objavi fotografije.
Dođi do aerodroma, udari žig, okreni se i vrati, pa hvali po selu
gdje si bio?
-
Tako je. Ne želim impresije “na prvu loptu”. Uvijek je dobro
kad malo zagrebeš.
Kakve si sve ljude sretao u Indiji?
-
Indija mi se sviđa zbog svoje raznolikosti. Mnogo je ljudi,
jako mnogo različitih jezika i naroda i religija da je to
fascinantno. Sreo sam puno prevaranata, primjerice. Jedan se
prikazivao kao sadu, svetac indijski, a bio je toliko sređen,
kao da je išao u salon da mu urede bradu, stave plašt i
ostalo. Nudio mi je da će mi pokazati sve znamenitosti,
upoznati me s mjestom. Htio sam ga intervjuirati i snimiti s
kamerom, a tražio me sto dolara.
Jesi li mu dao?
-
Nisam.
Koji bi dio svijeta još htio posjetiti? Što te najviše privlači?
Sad je trend da se odlazi u Sjevernu Koreju i snebiva nad režimom
-
Novinare tamo uopće ne puštaju. Mora se ući na turističkoj
vizi. Ima tvrtki koje rade turističke ture. To nije nešto
najjeftinije na svijetu. Može se tamo boraviti pet dana ili
deset dana i tamo imate vodiča i posjećujete samo mjesta za
razgledavanje. Fotografirate samo što oni kažu. Ne smije se
pričati o režimu, jer je sve ozvučeno. Ne znam koliko bi se
uopće isplatilo ići tamo. Zar da odem da mi pokazuju
Potemkinova sela? Ne možeš ići sam na teren i istraživati.
Prošao si sva ta mjesta, vidio teške sudbine naroda i pojedinaca,
život ti je visio o koncu, a najuzbudljiviji dio života ti je u
Karlovcu, gdje si živio?
-
Velika mi je avantura bio Karlovac. To mi je drugi dom.
Više pamtiš reportaže iz Skakavca, nego iz Južnog Sudana?
-
Ako me netko pita gdje mi je uzbudljivije, u Skakavcu ili
negdje u Egiptu, uvijek biram Skakavac.
Postoji li u Egiptu, Gabonu ili u nekoj drugoj zemlji skup
građana ispred trgovine koji razmatra sva društveno-politička
pitanja?
-
Najviše se raspravlja oko džamija, ispred dućana… Raspravi
se o svemu.
Kako ti je bilo u Karlovcu?
-
Lijepo. Stvarno me iznenadio grad. Tu sam montirao putopis
“Put za Katmandu” s Leonardom Lesićem.
Čuveni Leni, autor dizajna naslovnice tvoje zadnje knjige
“Samsara”?
-
Tako je. Potom me urednik i vlasnik lokalne televizije Josip
Grdina zaposlio. Godinu sam radio na Televiziji 4 rijeke.
Promijenio sam dva stana, živio sam na Gazi. U šali uvijek
mogu reći da sam živio na Gazi i svi misle da se radi o
pojasu Gaze.
Inače si poduzetnik koji se bavi reciklažom tekstilnog otpada,
što je malo poznato.
-
Moj otac je imao tvrtku koja se bavila krpama za brisanje u
industriji, a prije dvije godine sam pokrenuo tvrtku za
prikupljanje sirovina. Toga u Hrvatskoj tada nije bilo.
Upoznao sam se u inozemstvu s takvom djelatnošću, a zašto u
Hrvatskoj ne primijeniti ono dobro što postoji u Austriji ili
Italiji? To se pokazalo dobrim potezom. Imam deset
zaposlenih.
Kako to funkcionira? Imaš kontejnere za prikupljanje stare
garderobe?
-
Tako je.
To je i u Karlovcu bilo postavljeno, no nije zaživjelo. U koliko
gradova imaš svoje kontejnere?
-
To su manje-više gradovi na sjeverozapadu Hrvatske – Krapina,
Zabok, Jastrebarsko, Zagreb, Sveti Ivan Zelina, Dugo Selo,
Sesvete… Mislili smo ih postaviti i u Karlovcu, no htjeli
su nam naplatiti površinu, pa to nismo prihvatili.
Razgovarao Marin Bakić/Aktiviraj
Karlovac