Odgovarala je na poticajna pitanja knjižničara Darka Srndovića u ulozi moderatora, kao i pitanja publike, a na razne teme
U Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu u srijedu je
na književnoj večeri koju je moderirao knjižničar Darko Srndović
gostovala književnica, teatrologinja i kazališna kritičarka Novog
lista Nataša Govedić, nekadašnja urednica dvotjednika “Zarez” i
glavna urednica feminističkog časopisa “Treća” te profesorica na
Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Odgovarala je na poticajna Srndovićeva pitanja, kao i pitanja
publike, a na razne teme.
Upitana za to što se bavi različitim vidovima stvaralaštva,
odgovorila je da “biti u zoni kreativnosti znači izlaziti iz
jednog polja u drugo”.
– Jezik ne može biti u jednoj domeni izričaja. Kad se dogodilo to
da mislimo da je specijalizacija dobra? Osim što nas sužava, vodi
bržem umoru. Neurološki je zdravo da se bavimo različitim
disciplinama, da imamo širinu. Otvaranje drugim poljima i
disciplinama je način regeneriranja. Da moram pisati samo poeziju
ili samo znanstvene radove, izgubila bih motivaciju za pisanje.
Različiti interesi jamče punoću naše egzistencije – rekla je.
Primijetila je da su “stalni zahtjevi prema sve većem
pojednostavljivanju”, no da “tako gubimo ono što je inovativno i
ono što je istraživačko”.
– Ne možemo se baviti samo zabavnom dimenzijom znanja. Filozofija
je teška i zahtijeva pripremu. Kad vam je ugodno, ništa ne učite
i ne otkrivate, samo ste u slobodnoj zoni. Filozofski sustav
traži ozbiljnu pripremu, što znači da ne proučavate samo jednog
filozofa nego i druge – kazala je N. Govedić.
Naglašava važnost rada. Smatra da je samo on bitan i napominje da
ne vjeruje u talent.
– Studentima kažem da nisu na akademiji zbog talenta i najavim im
da će učiti o tome koliko je umjetnost duboko rudarstvo ideja i
emocija, a one su isto historijske i mijenjaju se. Jedan dio onih
koji su lijeni i koji koriste talent kao ispriku da ne ulažu
napor brzo napuste umjetničke profesije. Ne može se opstati bez
vrlo ozbiljnog rada – rekla je.
Nastavila je da “kultura preko svojih granica vuče društvo”, a da
je pritom “ismijavana i politika se prema njoj odnosi
izrabljivački”.
– Danas je puno lakše biti otuđen online, a kazalište to ukida.
Neki to vole. Ono ima terapijsku dimenziju. Previše smo okrenuti
unatrag i previše se nanovo traumatiziramo, a kazalište to brzo
transformira jer publika i izvođači moraju brzo ući u odnos, od
vas se traži socijalna pažnja i nikad ne gledate samo ono što je
na sceni, nego osjećate duboku relaciju s publikom. Mi koji smo
dugo u kazalištu smo jako patili za koronakrize, a čim smo opet
ušli u zonu susreta, započela je regeneracija – rekla je N.
Govedić.
Složila se sa Srndovićem koji je upitao ima li u publici dramskih
umjetnika, a dobio odgovor da ima poneki amaterski, da je
“samodovoljnost izraz provincijskog palanačkog mentaliteta”.
– Jako je važno gledati loše predstave. Ako volimo kazalište,
prolazimo agoniju s njime, gledamo do koje se mjere glumci
mijenjaju, redateljski rukopisi uspostavljaju… Filozofija
palanke mi se čini kao pogled odozgo, a to ne volim. Važno je
biti s ljudima i izdržati. Ako pogledate četiri loše predstave,
bit ćete bogatiji nego ako ne pogledate nijednu. Pitaju da li da
pogledaju neku predstavu, ali ne mogu biti jamac – treba
riskirati, otvoriti se tom iskustvu. O Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu pišem već 29 godina i svakoga puta očekujem
da me se iznenadi. Ne pristajem na to da je situacija zamrznuta.
Sve su predstave u dinamičkom procesu stvaranja i stvaraoci se
mijenjaju – nastavila je N. Govedić.
Ustvrdila je da su “čisto kazalište” i uopće “čista umjetnost”
mitovi, no da je u potrebi za time dobra težnja za nečim
uzvišenim.
– Razgovarala sam nedavno s jako puno redatelja i redateljica na
temu koliko mogu utjecati na repertoare. Ne možeš se ne boriti za
svoju predstavu. Kvalitetni redatelji se do posljednje kapi krvi
bore za to da rade naslov kojega smatraju relevantnim, a onda
imate ogromnu količinu redateljica i redatelja koji doslovce kažu
da im se ne da. To je duboka neprofesionalnost. Ogroman ponor
dijeli one koji stoje iza onoga što rade i koji su spremni
uložiti vremena i energije te onih koji čekaju da ih netko
pozove, da im se ukaže prilika. Takvi su najviše ogorčeni i
smatraju da je sustav protiv njih – navela je N. Govedić.
Rekla je da romane piše iz potrebe da govori o manjinskom
iskustvu.
– Kao plodna, dugotrajna i intenzivna čitateljica poželim
pročitati knjigu koja još nije napisana, kako je rekao Karel
Čapek, pa ću sjesti i napisati je. Zadnji roman je nastao jer sam
se htjela baviti činjenicom da u našoj zajednici svi imamo neke
male zanose, ali da o njima uopće ne pričamo. Htjela sam pisati
koliko je svima nama teško ući u kontinuitet užitka. Romanom
istražujem je li to autobiografski i fikcionalno održivo kao
književnost. On je intimistički, o polaganom približavanju, što
je kompleksnije od žanra ljubavnog romana – objasnila je.