Ivan Kondić
je u nogometu punih 26 godina, od svoje šeste godine kada je počeo trenirati u NK Karlovcu. U vrijeme svoje igračke karijere nosio je dres više klubova po Zagrebu; Trnje, Lokomotiva, Kustosija, Trešnjevka, Top Kerestinec…i naravno u rodnom Karlovcu. Trenerskim se pozivom počeo baviti prije pet godina u NK Vatrogascu iz Gornjeg Mekušja. Potom je kratko bio trener u NK Korani s Turnja, gdje je igra i gdje će ove sezone okončati igračku aktivnost. Prošle godine je trenirao mlade nade kluba s “Čavleka”. Sada više nije trener u Karlovcu već je voditelj Nogometne školice Marka Prahovića. U svakom slučaju u karlovačkoj nogometnoj obitelji Ivan Kondić nije nepoznat. Ono što je za njegovu budućnost itekako važno, igranja nogometa se ostavio a sve s ciljem i namjerom da bi završio fakultet.
– Mladost je dosta relativan pojam pa ni sam ne znam koliko sam mlad obzirom da sam baš prije nekoliko dana navršio 32. godine. Šalu na stranu, jednostavno moje obveze se ne mogu uskladiti s trenažnim procesom koji bez obzira na rang natjecanja mora biti prisutan kod svakoga igrača pa tako i kod mene. Uvjerio sam se u to jer tijelo sve teže podnosi napore utakmica pa sam odlučio da više ne ide i da je bolje prestati dok ne dođe do nekih ozljeda koje su me tijekom cijele karijere zaobilazile. Nije bilo lako donijeti takvu odluku nakon 26 godina konstantnih treninga i igranja, ali mislim da ću se uspjeti nekako snaći i bez toga – odgovara Ivan Kondić na naše pitanje o možda preranom “vješanju kopački o klin”.
PROMIJENIO DRES 8 KLUBOVA
Nastupao si u dresu više klubova. Odakle nosiš najbolje uspomene? – Zbilja sam prošao dosta klubova tijekom karijere, od naših karlovačkih (Karlovac, Ilovac, Vatrogasac, Korana) pa preko zagrebačkih (Trmje, Kostušija, Top, Lokomotiva). Sada kada vraćam film možda sam najviše uživao igrajući u Trnju. Klub je bio jako dobro organiziran, ekipa je zbilja bila dobra, svi smo mladi i bili smo prava škvadra na terenu i izvan njega. To je jedan od bitnih faktora za uspjeh. Zato mi je tamo je bio gušt igrati.
Jesi li imao ambicija za neki veći klub, na primjer Dinamo? – Dok sam bio mlađi svakako. Dinamo je moj omiljeni klub za kojeg navijam od rođenja. Čak su postojali i neki međusobni interesi dok sam bio u mlađim kategorijama. To se nažalost nije ostvarilo jer sam upisao srednju školu u Karlovcu pa me nogometni put nije odmah odveo prema Zagrebu.
Jesi li zadovoljan igračkim dosezima? – Ne mogu reći da nisam zadovoljan. Mislim da sam u mlađim danima mogao puno više ali nisam forsirao karijeru već sam pustio da ide sve svojim tijekom i uživao u tome. Više mi je žao što sam zapustio školovanje pa sada to moram nadoknađivati.
OTAC I DJED UTJECALI NA IGRAČKU KARIJERU
Koliko je na tvoju nogometnu karijeru utjecaja imao otac Milan Kondić?
– Uz djeda Zlatka moj je bio najveći navijač, ali i kritičar. Utjecaj je bio takav da sam se radi njih i počeo baviti nogometom. Oni su ti koji su se toliko žrtvovali i vozili me na treninge i omogućili mi sve ovo. Da njih nije bilo mislim da danas ne bi bilo ni ovog ugodnog razgovora s vama.
Kako je bilo raditi s mladim nogometašima? – Zbilja jako lijep i zanimljiv posao. Iskreno mislim da nije za svakoga jer za rad s mladima treba puno strpljenja i volje, naročito u današnje vrijeme. Morate biti istodobno i trener i ‘mama i tata’ i najveći prijatelj svakom od svojih igrača. Trudim se da takav dojam ostavljam na njih jer mislim da je to važnije od bilo kakvog rezultata. Treneri moraju shvatiti da su oni bitne ‘figure’ u odrastanju djece i svojim primjerom im trebaju pokazati kako se ponašati na terenu i izvan njega.
(PRE)AMBICIOZNI RODITELJI
Jesu li roditelji djece preambiciozni pa to negativno utječe na rad s mladima? – Nažalost toga je uvijek bilo i biti će. Dosta roditelja svoje neostvarene snove žele ispuniti preko svoje djece i u većini slučajeva je to kontra efekt za njihovu djecu. Mislim da bi roditelji trebali prepustiti djecu trenerima da s njima rade i treniraju, a klincima prepustiti da uživaju u tome. Talent će izaći na vidjelo prije ili kasnije.
Što je za tebe bilo lakše, igrati ili trenirati druge? – Mislim da svatko tko je prvo igrao nogomet pa se kasnije okušao kao trener reći će da je puno lakše igrati i istrčati bezbroj kilometara nego voditi momčad.
Trener si u Školi nogometa Marka Prahovića? – Točno, Marko me je uzeo za trenera u svoju Nogometnu školicu prije nekoliko godina pa mi je poslije i prepustio vođenje. Zahvalan sam mu na povjerenju jer uživam u radu s mladima. Za djecu je zbilja dobro da se od najranije dobi krenu baviti nekim sportom, ne bitno da li je to nogomet, rukomet ili odbojka, bitno je da izaberu svoj sportski hobi. Takva je koncepcija rada u Nogometnoj školici Marka Prahovića koja je pri kraju za ovu godinu pa već moram početi s priprema za iduću godinu.
NIŠTA SE NE MOŽE PROMIJENITI PREKO NOĆI
Karlovcu baš i ne “cvjetaju ruže”. Na ljestvici 4. HNL Središte su u donjem dijelu ljestvice?
– Nije baš bajna situacija za klub i za grad da je klub sa stogodišnjom tradicijom pao na tako niske grane. Ljudi moraju biti svjesni da se ništa ne može promijeniti preko noći. Zbilja se nadam da će sadašnja uprava biti uspješnija i da će vratiti stari sjaj i nogometni ugled. Veseli me što je moj kolega i prijatelj Matija Stefančić preuzeo vođenje seniorske ekipe. Mislim da je pravi izbor za tu poziciju i nadam se da će se situacija ubrzo promijeniti što će se vidjeti i na igri, a i na plasmanu prve ekipe.
Što misliš što je uzrok tako slabom rangu natjecanja? – Iskreno mislim da je politika kluba u ‘zlatno doba’ kada se igrala prva liga na ‘Čavleku’ pogriješila jer je sve bilo podređeno prvoj ligi i prvoj momčadi, a zapostavio se rad u omladinskom pogonu gdje su tada trebala biti još veća ulaganja. Po meni je bolje da NK Karlovac u budućnosti ima standardnog drugoligaša, ali da se usmjeri više prema svojoj nogometnoj školi. Škola nogometa NK Karlovca i rad s mladima mora postati temelj kluba, mora proizvoditi igrače jer se tako neće se morati okretati dovođenju igrača sa strane. Jedino se tako klub može se vratiti na mjesto koje zaslužuje.
FAKULTET NA PRVOM MJESTU
Od čega trenutno živiš? – Trenutno sam zaposlen kao komercijalist u Tiskari Pečarić-Radočaj i zahvalan sam svojim šefovima, g. Ivanu Pečariću i g. Dragi Radočaju te Ivani i Vladi, što mi pomažu u svemu. Oni mi omogućuju da uskladim sve svoje obaveze na poslu, fakultetske ali i trenerske. Nadam se da im se u radu nekako iskupljujem za to.
Kakve su ti sad životne, poslovne, ambicije? – Prvenstvene ambicije su mi završiti Pravni fakultet koji sam opet upisao. Nadam se da to neće predugo potrajati jer će moja Helena poludjet uz mene i taj fakultet. Trebam nastaviti raditi svoj trenerski posao jer uživam u njemu, moram učiti i malo odmarati bez treninga i utakmica.
A nogomet, misliš li se jednog dana vratiti nogometu, da li kao pravnik ili odvjetnik? – Nikad ne reci nikad! Mislim da me više nećete viđati na službenim utakmicama velikog nogometa kao igrača. Vjerojatno ćete me sresti na nekom malonogometnom turniru s mojom ekipom, ali to je će biti više radi društva i mojeg osobnog gušta. A što se tiče odvjetništva vidjet ćemo što će nam ta diploma donijeti.
KAŠonline/ Razgovarao Marijan Bakić