“Trenutni i jedini problem nam je nogometno igralište i
svlačionice. Moram reći da stadion na kojem boravimo, iza
Prirodoslovne škole na Gazi. Jedinu brigu oko igrališta i okoliša
vodimo mi, odnosno naš oružar. Tu nam ode dosta novca i vremena,
stadion se poprilično uništi, a prijeko nam je potreban za
odigravanje službenih utakmica i održavanje treninga” kaže Marija
Goršić.
Posljednjih godina jedini karlovački ženski nogometni klub, ŽNK 4
rijeke, uspješnim radom i rezultatima skreće pozornost javnosti.
Dovoljan razlog da u razgovoru s “prvom nogometašicom” i prvom
damom kluba, predsjednicom Marijom Goršić, saznamo više o radu i
planovima tog kluba. Za početak jedno, možda, neuobičajeno
pitanje:
Vaša je ekipa bila nedavno na misi zahvalnici za sportaše
grada Karlovca i sportaše s invaliditetom Zagrebačke
nadbiskupije. U jednom sam trenutku primijetio suze na tvojim
očima …? – Da, primijetili ste suzu u mom oku jer se
nekako uvijek na misi nađem u propovijedi. Pričao to naš župnik
ili u ovom slučaju biskup Šaško, kao da se obraćaju meni, nađem
se u svakoj prilici. Tako i taj dan kada je svjedočio boksač i
olimpijac Damir Škaro. U njegovim riječima sam pronašla i svoje
riječi. Kako uvijek od Boga tražimo više, za sve što sam molila,
dao mi je. Sada imam mir i radost, uživam u svakom danu. Ponosna
sam na svoje djevojčice jer su bile dio te priče i vidim da neke
od njih žive istim ‘tempom’ i rastu u vjeri. Napokon, kao što sam
i rekla svojim prijateljima koji su stalno uz mene, dobila sam
priliku reći nešto o vjeri i što mi je vjera donijela.
ŠTO ĆE SUTRA DONIJETI?
Koliko si zadovoljna plasmanom ekipe u zadnjoj
natjecateljskoj sezoni? – Na kraju polusezone pionirke
su na 5. mjestu sa 23 boda. Moram naglasiti da se one u ŽNL
natječu s dječacima i da je ovo izvrstan plasman. Kadetkinje su
također 5. u HNLŽM sa 31 bodom kao i ŽNK Dinamo. Zadovoljna sam s
obzirom da su ovu polusezonu igračice bile dosta povrijeđene pa
nisu mogle igrati utakmice. U svakom slučaju zadovoljna sam kada
vidim da su one sretne i zadovoljne jer svaki puta ostave srce na
terenu.
Što očekuješ od nove sezone, bolji plasman, nekakav
drugačiji iskorak …? – U novoj sezoni planiramo cijeli
naš nogometni kadar preseliti u HNLŽM tako da će se i pionirke
okušati u ligi s djevojkama. Trenutno ne očekujem nekakav znatan
iskorak, no vidjet ćemo što će nam sutra donijeti.
Kako bi ocijenila rad trenera? – Rad trenera se
vidi po rezultatima. Nisam neki stručnjak da bih mogla sama
ocijeniti njegov rad. Ipak sam žena u nogometu, a znate kako na
to gledaju. Ne daj Bože da bih ocjenjivala njegov rad, ha,ha,ha
…
Ekipa je mlada, a imate li još i pomladak? –
Trenutno su u klubu djevojke od 7 do 18 godina starosti.
Konstantno nam dolaze nove igračice i to baš mlađa populacija do
10 godina. Zadovoljni smo odazivom.
Imate nekoliko reprezentativki u mlađim selekcijama.
Koliko one mogu uspjeti u sportskoj karijeri? – Ne
smijem ovdje svašta iznositi, ali koliko god one bile uspješne i
trudile se bojim se da kod nas nema tog stručnog kadra koji bi to
prepoznao te ih iznio negdje dalje.
Kako djevojčice usklađuju školu i igranje
nogometa? – Za sada su treninzi većinom nakon njihove
nastave, dakle navečer. Utakmice i pripreme se ‘potrefe’ da su za
vrijeme škole, no nijedna do sada nije imala problema što se tiče
ocjena da bi zbog toga bila spriječena igrati. Za sada je sve pod
kontrolom.
Tko se još brine o ekipi? – Većinom se trener
brine oko same ekipe, a tehničke stvari odrađujem s Izvršnim
odborom.
FRIZERKA, FOLKLORAŠICA, MAŽORETKINJA, PREDSJEDNICA
KLUBA I GRADSKE ČETVRTI …Marija Goršić je
bila jedna od prvih članica Karlovačkih mažoretkinja. Folklorom
se bavila paralelno kada i mažoretkinjama. Godine 2006. shvatila
da je sve to skupa previše za nju i njene obveze. Posao koji je
radila, a koji radi i danas, zahtijevao je koncentraciju i
oduzimao joj slobodnog vremena. Tu su još i dvoje male djece, a
oni su joj ipak prioritet u životu. Djeca su se počela baviti
nogometom, sin Valentino (2001) od svoje četvrte godine je igrač
u karlovačkim klubovima, a kćer Roberta (2003) je od svoje šeste
godine igračica u muškom klubu NK Mostanje. Godine 2016. je s
Brankom Havelka došla na ideju da osnuju prvi karlovački ženski
nogometni klub. Tako je, eto, nakon mažoretkinja i folklora
počela njena nogometna aktivnost. Pored toga što je predsjednica
ŽNK 4 rijeke, predsjednica je i GČ Mostanje te vlasnica
frizerskog salona. Ovime su njeni životni ciljevi ostvareni te se
napokon može posvetiti sebi i svojim ciljevima.
SPONZORI IH NE PREPOZNAJU
S koliko novca klub raspolaže? – Kojih novca?
Novca imamo onoliko koliko nam daju sponzori a to je na kapaljku.
Športska zajednica je jedina koja nam osigura većinu financijskih
sredstava. Tako da bih ja ovu temu ovime i završila.
Ipak, koliko su sponzori uopće zainteresirani za ulaganje
u ženski nogomet? – Sponzora je jako, jako malo, gotovo
2-3 na području naše županije. Obično nam smanje troškove
tiskanja opreme naši suradnici i prijatelji, hvala im na tome.
Pokoji put dobijemo majice. Ne znam smijem li iznositi od koga
(PPK op.a.). Jedan od većih naših sponzora je g. Ivan Mikšić.
Hrvatska vojska nam pomogne u obliku valjanja stadiona, pa eto ne
moramo dodatno plaćati neke tehničke stvari. Nažalost većina ih
se ogluše na naše zamolbe, ili ih uopće ne pročitaju. Žalosno je
da sponzori pomažu klubovima iz drugih županija a nas ne
prepoznaju. Možda zato što smo žene u nogometu?!
SVLAČIONICE IM USKRATILI NOGOMETAŠI – VETERANI
Suradnja s Nogometnim savezom i Karlovačkom sportskom
zajednicom? – Na to nemam što dodati niti oduzeti. Oni
su nam tu za sve i uvijek spremni pomoći u bilo kojem obliku.
Suradnja je to kakva i treba biti.
Što misliš o karlovačkom nogometu, naravno
muškom? – Samo se baziram na ženski nogomet. Uz sve
obveze koje imam i radim ne mogu još i muški nogomet pratiti.
Koji su najveći problemi s kojima se susrećete?
– Trenutni i jedini problem nam je nogometno igralište i
svlačionice. Moram reći da stadion na kojem boravimo, iza
Prirodoslovne škole na Gazi, koristimo ga zajedno s još jednom
veteranskom ekipom koja se uopće ne natječe, u vrlo je lošem
stanju. Jedinu brigu oko igrališta i okoliša vodimo mi, odnosno
naš oružar. Tu nam ode dosta novca i vremena, stadion se
poprilično uništi, a prijeko nam je potreban za odigravanje
službenih utakmica i održavanje treninga. Prostorije ili
svlačionice koje smo dosad koristili na Gazi su nam zabranjene,
izbacili su nas nogometaši veterani iz razloga jer smo od
Prirodoslovne škole tražili ugovor o korištenju stadiona kako bi
mogli lakše ulagati u stadion i okoliš. Zamislite da je 40
djevojčica ostalo bez ‘doma’! Prirodoslovna škola omogućila nam
je tada njihove svlačionice dok se ne snađemo. Dakle jedini
problem i najveći je mjesto održavanja treninga i utakmica.
Borimo se s vjetrenjačama ali znam i vjerujem da ćemo uspjeti i
prepreke svladati kao i sve do sada.
