‘Kad sam diplomirao tražio sam da mi se osigura posao u Karlovcu jer tu želim živjeti. To je bio jedan od mojih zahtjeva još prije godinu dana. Potom sam se zaposlio u Zagrebu i molio refundiranje troškova puta. Opet ono što, mislim, nije bilo nemoguće riješiti. Međutim…’
SVEZNAJUĆI SVEZNADARI
Denis Karić
je samo jedan u nizu rukometaša koji su u posljednje vrijeme pod čudnim okolnostima napustili matični HRK Karlovac. Prethodno su to učinili Prezelj, Špruk, braća Smojver, Perajica te mladi Miličević i Ljubić… Obranović i Perajica su pak odlazili, pa se vraćali itd., itd. U međuvremenu su angažirani igrači koje još nismo vidjeli na parketu dvorane kraj Korane. Karlovac je po tome najbolji izvoznik među prvoligaškima. Što i nije čudno jer je tržište slobodno, ali je čudno što su odlazili oslobođeni ugovornih obveza, praktički bez naknade. Tko je za to kriv? Novim i neiskusnim članovima uprave, koji su došli u dobroj vjeri i bili spremni pomoći, suflirali su sumnjivi znalci, a rezultat toga je “raspad” momčadi i ispadanje iz lige te neizvjesna sudbina. Žrtva takvih “sveznajućih sveznadara” je i Denis Karić, dugogodišnji vratar i kapetan koji je uistinu mnogo vrijedio, koristio, značio. Rastanak je bio nužnost. Dečko slijedi svoj put i nitko mu ne smije prigovoriti ni “a”. Uostalom, prije završnog pozdrava iskoristio je sve mehanizme ne bi li nastavio i sudjelovao u spašavanju. Nije išlo, nije prošlo.
Ali, najbolje je da priču ispriča sam…
Dakle, kapetane, napuštaš brod? – Nažalost da! Najvažnije je da brod nije potonuo a kapetan će se nekako naći.
Zar se nikako nisi mogao dogovoriti s upravom kluba i ostati? – Bio sam jako voljan ostati u Karlovcu. Čekao sam kontakte, ali dugo nitko nije htio razgovarati, pitati me jesam li možda voljan ostati. Onda se nekidan javio Miloš Đanković, no već sam bio sve dogovorio s Porečanima pa više nije bilo smisla o tome pričati. Sve sam poduzeo da bih ostao u Karlovcu. U više navrata tražio sam razgovor s članovima uprave, ali su na moj poziv ostajali gluhi. A kad smo se konačno našli da štogod usuglasimo, mojim se uvjetima nije moglo udovoljiti. Mislim da sam zaslužio bolji tretman u matičnom klubu. Ja naime nisam igrač-početnik. Zato nakon 12 sezona neprekidnog igranja za seniorsku momčad i višegodišnjeg statusa kapetana definitivno napuštam HRK Karlovac.
Da možda tvoji zahtjevi nisu bili nerealni?
I SMIJEŠNO I ŽALOSNO
– Ha, ha…Bilo bi smiješno da nije žalosno. Dosadašnju plaću, naknadu za treniranje i igranje drastično su mi smanjili, no ja sam ipak želio ostati, spreman i na kompromise. Podsjećam da za tri-četiri godine pune aktivnosti te standardnosti na treninzima i utakmicama nisam dobio ni kune. I nije bilo problema. Prema tome, nisam ustrajao ni na čemu posebnom, nerealnom. Na svoti koju ne bi mogli namaknuti.
Kako to da ti nisu riješili posao u Karlovcu? – Kad sam diplomirao tražio sam upravo to, zaposlenje u našem gradu jer tu želim živjeti i dalje. To je bio jedan od apela još prije godinu dana. Potom sam dobio posao u Zagrebu i onda zatražio refundiranje dijela troškova puta zbog toga što su mi se igračke obveze isprepletale s poslovnima. Opet nešto što, mislim, nije bilo nemoguće realizirati. Ukratko: u Poreču sam našao egzistenciju koju mi u Karlovcu nisu mogli osigurati.
Tko to nije mogao osigurati? – Ne bih nikoga imenovao. Smatram da bi svatko tko je preuzeo neku obvezu u klubu tu obvezu trebao i izvršavati, kako u vođenju kluba tako i u momčadi. Ne može se samo od igrača tražiti da igraju, zabijaju golove, pobjeđuju…Za uspjeh je potrebno puno više, u najmanju ruku kohezija sastava i vodstva.
Odlaziš u Poreč kojeg trenira Karlovčanin Dinko Đanković?
S OSAM NA JEDNU OBALU
– Točno, njega cijenim, njemu vjerujem. Opredijelio sam se za Poreč radi perspektivne i stabilne ekipe. Važni su, dakako, i uvjeti. Ništa posebno kamoli spektakularno, bitno je da sam zadovoljan. Poznajem suigrače, naravno da mi nije strana ni liga. Imam 27 godina i nipošto nije vrijeme za umirovljenje. Želim igrati, uvjeren sam da mogu dosta dati, Poreču i rukometu. Odlazim u sređenu i ambicioznu sredinu, koja me prihvaća, s kojom ću ostvariti zajedničke i osobne ciljeve – kakvi u postojećim okolnostima u Karlovcu očito nisu mogući. Ili je posrijedi nešto drugo, ne znam…
Doimalo se da je sve bilo dogovoreno s Križevčanima? – Zapravo jest, ali presudio je posao koji sam dobio u Poreču. Naime, moja zagrebačka tvrtka otvorila je predstavništvo u Puli pa ću tamo raditi što i u Zagrebu, biti zadužen za područje cijele Istre. Očekujem uspjeh na oba kolosijeka.
Ostavljaš momčad kojoj si dao 12 godina prvoligaškog igranja, prilično popularan, omiljen kod publike? – Karlovcu želim sve najbolje. Nema razloga ni za kakvu malodušnost, štoviše: ostaje srž, nedvojbena okosnica momčadi koja nije loša i nadam se da će se vratiti u Premijer ligu. U Školi rukometa postoji solidna baza iz koje crpe potentan kadar. Potrebna je jedino bolja organizacija rada u ostalim klupskim segmentima, no i to se da srediti. Ja sam bio spreman sudjelovati, davati sve od sebe, šteta što želja/volja nije bila obostrana. Tužan sam, ali ne odlazim nakraj svijeta; u Karlovcu su moji roditelji, rođaci, prijatelji, moje staro društvo.
Baš tako, zašto se jednog dana ne bi vratili u svoj grad zelenih rijeka i parkova. Nije tipfeler, riječ je o njima. O Denisu i Sunčici. Djevojka mu je potpora i oslonac u svim izazovima, odlukama, akcijama. Ljubav dobiva uvijek, tako će i u njihovom primjeru. Mijenjaju se tek obale – osam za jednu…
KAŠonline