Teško je shvatljivo propuštanje i niza drugih Perušićevih tvrdnji na potezu od glupih do društveno neprihvatljivih i opasnih. Primjerice, trabunja tako proizvoljno i ničim izazvan taj čovjek o prezimenu Pešut i u njemu prepoznaje “ono indoeuropsko peš, koje nalazimo u Kurdistanu (kurdski borci za slobodu, tzv. pešmerge))”. Mogao je jednako tako nabadati da prezime vuče porijeklo od istoimene ribe ili po talijanski ribe općenito (pesce), turskog peškira, mađarske Pešte ili srpskog peščanika…Sličnom antimetodologijom autor nabacuje pojmove i događaje onako kako se njemu zgodno vidi, pa recimo Hrvate i hrvatske korijene vidi svuda, od Kandahara do Rusije, od Ukrajine do Crne Gore. Redak dalje u teško prepričljivom tekstu i teško objašnjivom toku svijesti autor se prebacuje na spomenik na Petrovoj Gori “koji podignuše u čast “ustanka” protiv tadašnje hrvatske države”. I tako ukrug. Diletantizam je zakonom dopušten, on ide na dušu autora i na sramotu urednika Cvitanovića koji si dopusti pustiti u tisak nevjerojatan kvazi-znanstveni esej…, ali ono što dalje piše u 20-ak stranica je nešto zbog čega bi Vladimir Cvitanović trebao preuzeti odgovornost i odstupiti s mjesta urednika Svjetla. Jer ako je previdio što Perušić piše, to je loša vijest za njega kao urednika, a ako je svjesno pustio onda je to još gora vijest za njega kao čovjeka i intelektualca.
U nisci bisera Perušić tvrdi da u Hrvatskoj glasovati imaju za koga samo oni koji su za “EU, regiju, za obnovu Srboslavije”, da je Bosna pokus za obnovu srboslavije, da međunarodna zajednica ne želi postojanje Hrvatske. Odriče Bošnjacima pravo na samoodređenje jer su oni za njega bili i ostali Hrvati, što se po njemu može lako znanstveno dokazati. Ne vjeruje nikome, Slovence optužuje za “srbošurovanje”, branitelje koji odobravaju objavu registra branitelja (u kojem, usput rečeno, Marinka Perušića nema), naziva lažnim braniteljima, u britanskim dobrovoljcima koji su za rata branili Karlovac vidi potomke onih koji su Titu na Bleiburgu isporučili nevin narod, među ljudima koji ga okružuju vidi i izdajnike, ne vjeruje “niti jednom bivšem časniku JNA kada kaže da je prešao na našu stranu”. Valjda i Rudolfu Brlečiću koji u istom broju Svjetla par stranica prije piše o potrebi edukacije osnovnoškolskih učenika o Domovinskom ratu. Koji je kao oficir JNA služio neprijateljskoj vojsci do polovice 1991. godine kad je već sve gorjelo. Možda ne bi trebao vjerovati ni samom sebi, ta othranio se i odškolovao se na novcu plaće vlastitog oca koji je u omraženom komunizmu vodio odjel mobilizacijsko/regrutnih poslova i slao – da se poslužimo Perušićevom patetikom i hiperbolom – hrvatsku mladost u kasarne gdje se gajilo “velikosrpstvo na kvadrat” kako je sam okarakterizirao kasarnu u zadarskim Šepurinama gdje je služio vojsku sredinom 80-ih.
Posebno je Perušić iritantan u negiranju i izvrtanju povijesnih činjenica iz prošlosti koja nas i dalje dijeli; ustanak protiv zločinačkog i kvislinškog režima NDH Perušić naziva ustankom protiv ideje hrvatske neovisnosti i slobode, tvrdi da partizani nisu dirali naciste i fašiste, za ustaške logore tvrdi da se i danas ne zna što se tamo događalo, zna da je starojugoslavenska elita poklonila Istru Italiji, ali ne želi znati da je Pavelić napravio to isto plus svi veliki gradovi na obali, računajući i “njegov” Zadar. U toj nakaradnoj logici sasvim je očekivani zaključak da “Tito nije vratio Istru Hrvatskoj nego srboslaviji” Perušiću su u smislu dodjela imena ulica povijesne ličnosti i dr. Ante Pavelić i Jure i Boban čiju bi veličinu trebalo nagraditi, što nije čudno s obzirom na nevjerojatnu tvrdnju “da u NDH nitko nije stradao jer je bio druge nacije, vjere ili rase”. Uf! “Karlovačke vure” u Svjetlu Matice Hrvatske, financiranom od Grada i Županije zapanjujuće su dno dna karlovačke publicistike. Nema tu ni “k” od kulture, to je musaka sazdana od teorija zavjera, besmislica, izmišljenih neprijatelja, negiranja povijesnih činjenica i u mnogočemu – nazovimo stvari pravim imenom – ustaški romantizam s elementima govora mržnje. Možda je autor zaista uvjeren da je u pravu u tome što je napisao, a urednik Cvitanović možda ne vidi ništa krivo u tom tekstu kad ga je takvog pustio. U tom slučaju obojici je za preporučiti da se okane ćorava posla i pomognu si međusobno kroz ono što stvarno jesu. Autor pacijent, a urednik liječnik.