‘Pola sezone igrao sam u Rijeci, a potom sam otišao igrati za
Šanac jer je moja majka iz Karlovca, a ja sam poznavao trenera
Bašovića. On mi je dao priliku, u kvalifikacijama za Prvu ligu
igrao sam i po 40 minuta’ – priča Australac hrvatskih korijena
Dominic Gilbert, igrač iznimne radne
etike – Prenosimo HZSN www.hzsn.hr Izvor Večernji list.
Taj energični 22-godišnjak (198 cm), Cibonin krilni
igrač, zabio je FMP-u 17, a Šibeniku 18 koševa, a to je nešto
čemu se ni sam nije nadao, kao ni mnogi koji prate “vukove” jer
ne tako davno Gilbert je bio posljednji igrač s klupe. –
Nisam ovo očekivao, no lopta je dobro išla, a ja sam ostajao sam
i nisam se ustručavao šutirati, u čemu me hrabrio i kapetan
Rozić.
U Cibonu je došao nakon sezone odigrane u Kvarneru,
odnosno karlovačkom Šancu. – Pola sezone igrao sam u
Rijeci, a potom sam otišao igrati za Šanac jer je moja majka iz
Karlovca, a ja sam poznavao trenera Bašovića. On mi je dao
priliku, u kvalifikacijama za Prvu ligu igrao sam i po 40 minuta.
NIŠTA BEZ MOG MEŠTRA
U Toranj je na probu došao u vrijeme kada klub nije imao
trenera, a kada su ga našli (Subotić), kod njega se nije
naigrao. – Najprije sam igrao na posudbi za Bosco, a
onda se dogodilo da sam, kada je za trenera došao Nazor, unutar
samo sedam dana igrao za Bosco protiv Grafičara, a za Cibonu
protiv Alkara i Zvezde. U samo jednom tjednu došao sam od
utakmice s hrvatskim drugoligašem kojem sam zabio 36 koševa do
utakmice protiv euroligaša.
A spremnost je održavao neumornim radom s klupskim
ekspertom za individualni rad. – Damir Meštrović puno mi
pomaže. Uz njega stalno napredujem. Meštar je sjajan tip koji ima
veliko znanje, ne samo o košarkaškoj tehnici nego i o psihološkom
dijelu pripreme. On je čovjek kojeg možeš zvati usred noći radi
individualnog rada. Taj čovjek nema poštovanje koje je zaslužio,
a utjecao je na mnoge karijere, pa tako i Šarićevu.
Dominic je odrastao u Australiji, no nije tamo i
rođen. – Moji su roditelji sedam-osam godina živjeli u
Hong Kongu pa smo brat Nicholas i ja rođeni tamo. Moj otac Steve
ondje je radio kao bankar, a mama Nives kao odvjetnica. Danas su
oboje u Sydneyu, a mama sada radi kao organizatorica sportskih
aktivnosti u jednoj srednjoj školi. Otac je irskog podrijetla, a
jedan moj djed je Rus pa sam ja miks.
A to je, očito, bila prilično dobra mješavina gena, barem
kada je marljivost u pitanju. Jer, po radnoj etici, Gilbert je
Cibonin igrač broj jedan a kao takav je sjajan primjer koliko se
može napredovati zahvaljujući upornosti. – Neka
istraživanja u košarci pokazala su da su Australci i Litavci
najprilagodljiviji sportaši na svijetu – kazao nam je jednom
bivši Cibonin trener Ante Nazor.
Ako ovako nastavi, za koju godinu bi se mogao razviti do
igrača reprezentativnog kalibra. A što će biti ako dobije poziv i
s hrvatske i s australske strane, jer obje te putovnice
ima? – Daj Bože da do tako nečega dođe, no bila bi to
teška odluka. Tata bi se naljutio kad bih se odlučio za Hrvatsku,
a mama i njena rodbina kad bih se odlučio za Australiju. Prilično
sam blizak s rodbinom moje majke i ponosan sam na taj dio svog
podrijetla.
Vjerovali ili ne, Dominic je napustio fakultet u
Vancouveru (University of British Columbia) da bi igrao košarku u
Hrvatskoj. – U tom trenutku to je bio 30. najbolji
fakultet na svijetu, a ja sam imao dobre ocjene i zadovoljavao
sve uvjete za stipendiju. No nisam bio zadovoljan kako košarkaški
napredujem. Doduše, ja nisam planirao doći igrati u Hrvatsku sve
do ljeta 2016. kada sam s mamom došao k rodbini i počeo raditi sa
Zagrebovim trenerom Andrejem Teslom. Tada sam vidio da tu postoji
viša razina rada na tehnici pa sam odlučio prekinuti studij. Svi
kojima sam rekao da mi je trener na koledžu kazao da imam
prevelike šake, i da zato ne mogu dobro šutirati, slatko su se
nasmijali. Osim toga, nikako ga nisam mogao dobiti za dodatni rad
na kojem sam inzistirao.
ODLUČIO SAM RISKIRATI
Bio je to hrabar potez na koji nisu svi gledali s
odobravanjem. – Baka mi je rekla da nisam normalan jer
tko bi normalan zamijenio Vancouver Rijekom, a potom i Karlovcem.
No u životu nekad moraš preuzeti rizik. Ako ne uspijem u košarci,
to neće biti tragedija jer sam dao sve od sebe. Ja sam ovo vidio
kao svoju košarkašku priliku, a studirati mogu i nakon što
završim sportsku karijeru. Uostalom, upravo studiram online na
jednom australskom fakultetu.
Mnogi se pitaju kako to da je jedan Australac došao u
Hrvatsku kada je Australija ovog trenutka jača košarkaška zemlja
od Lijepe Naše. – Možda to tako izgleda, no ovdje se još
uvijek dobro individualno radi. Barem su moja iskustva takva.
Uostalom, zemlja od četiri milijuna stanovnika ima čak šest NBA
igrača, što govori da se ovdje još uvijek proizvode talenti. PIŠE
Dražen Brajdić FOTO/arhiva VL