Ove godine je ponovno izašla brošura – godišnjak o dugoreškom sportu autora Stjepana Kaurića, doajena sportskog novinarstva grada na Mrežnici. Intervju s kolegom Kaurićem objavljujemo i stoga što je dugoreški sportski godišnjak jedinstveni sportski almanah u Karlovačkoj županiji pa već i zbog toga zaslužuje našu pažnju.
Prva je publikacija tiskana prije 19 godina, 1998. godine i od tada izlazi neprekidno. U njoj nisu tiskani rezultati klubova, već izbor najboljih u dugoreškom sportu za tu godinu, dakako uz njihove fotografije i kratki opis najvažnijih rezultata. Stolnotenisačica Ivana Poljak proglašena je te godine najboljom sportašicom, a tekvondaš Damir Šeketa najboljim sportašem. Najuspješnijim klubom proglašen je tada STK Pamučna industrija (Ivana Pribanić, Sanda Škrtić, Ivana Poljak, Bojana Poljak, Andrea Bakula iTatjana Logatskaja), a najuspješnijim trenerom proglašen je Nikola Car, učitelj dugoreških tekvondaša.
U POČETKU SVI NISU RAZUMJELI IDEJU BROŠURE
Otkud ideja za takav almanah? – Ideja o tiskanju brošure nametnuta je u razgovoru između tadašnjeg predsjednika Športske zajednice Josipa Kasuna i mene. Sve je podržao Branko Primužak, tadašnji dugoreški gradonačelnik, a Gradsko poglavarstvo bilo je izdavač publikacije. Te je godine imenovano i Povjerenstvo za izbor najuspješnijih u dugoreškom sportu (Damir Biondić, predsjednik te članovi Josip Kasun, Branko Šavor, Ivan Maraković, Nikola Car, Ivana Pribanić i Stjepan Kaurić op.a.) pa i njima pripadaju zasluge za početak izdavanja publikacije kao i profesorici Jelici Stepinac koja je potpisana kao lektor. Sve je tako brzo trebalo biti završeno da je njena pomoć stvarno dobro došla. – prisjeća se “Štef” Kaurić.
Na koji način sakupljaš podatke za godišnjak? – Dobro pitanje! U početku sam lutao po utakmicama i klubovima. Kasnije sam imao pomoć dobrog dijela klubova, ne i svih. Od prvog dana uz mene je bio Branko Šavor, današnji profesionalni tajnik Športske zajednice. U publikaciji je svake godine brdo rezultata. Dogodi se da nešto i izostane, ali nikako mojom krivnjom. Često klubovi ne jave o održavanju svojih utakmica, kao da nisu zainteresirani da se zna o njihovu radu. Obično oni kažu ‘Pitajte rado ćemo vam reći’. Međutim, teško je svakodnevno kontaktirati klubove. Danas uz Internet, portale i facebook stranice je malo lakše. Lakše je i samim time što se zadnjih godina javlja sve više sportskih djelatnika koji hoće pomoći.
U izdavanju brošure do sada su puno pomogli: Branko Šavor, Ivana Pribanić, Miroslav Šantek, Davor Petrunić, Dubravko Poljak, Stjepan Radinović, pokojni Boris Vrbetić, Ivan Maraković, Darko Kotaranin, Nikola Majnarić, Miroslav Leš, Ana Fudurić, Mato Aršulić, Goran Tomičić, Marinko Mateša, Nenad Stražanac, Tea Golubić i još mnogi drugi.
Koliko ti u tome pomaže Športska zajednica, a koliko klub? – Dakle, bez pomoći Športske zajednice sve bi bilo kao da planove stvaramo ljeti u čamcu. Prvo, predsjednici Josip Kasun, pa zadnjih pet godina Marko Benić, uložili su puno truda da ovaj mali ali za povijest dugoreškog sporta veliki projekt ne stane. Nije lako uvijek naći sredstva. Klubovi? Ima stvarno klubova kojima je drago da se o njihovim rezultatima piše pa sami šalju podatke, ali ima i onih kojima kao da je sve svejedno. Neki su čak javno isticali da je to besmislica i olako bačen (sitni op.a. ) novac. Ima klubova koji odmah nakon svojih utakmica i aktivnosti šalju izvješća. Neka tako nastave, a onim drugima poručujem: ‘Što nije zapisano – nikad se nije dogodilo’.
PROBLEM SU FOTOGRAFIJE
Dobro pa zar pojedincima ništa ne znači što im se objavi ime u godišnjaku?
– U svakoj publikaciji inzistiram na što više imena sudionika sportskih događanja. Zato radio pišem o sportašima s dvadesetogodišnjem stažu u sportu, ali i onim početnicima pred kojim je budućnost, dakako i o rekreativcima. Problem su i fotografije. Svi danas imamo moderne fotiće i mobitele pa im poručujem da se zato fotografiraju što više, ali i da izrađuju fotografije. Pojavom računala sve se manje izrađuje fotografija na foto-papiru, a to za budućnost nije dobro. Eto pitam prijatelja neki dan za fotku a on odmahuje glavom i kaže da mu je ‘crkal’ disk. Tko zna koliko je lijepih fotografija tako propalo. Kod kuće imam tisuće fotografija koje sam još sam izrađivao u crno-bijeloj tehnici i kad-tad će dobro doći. Doduše, imam puno toga u računalu pa ako mi računalo ‘crkne’ onda ću biti na mukama.
Osim tebe, da li i Športska zajednica čuva brošure? – Svoje primjerke čuvam, a poneki puta se nađe primjerak i za one koji su ih prilikom podjele zaboravili uzeti (dijele se besplatno op.a.). Branko Šavor se pobrinuo da i Športska zajednica ima svoju arhivu.
Pripremaš li kakvu novu sportsku publikaciju? – Duže vrijeme već pripremam jednu zanimljivu knjigu o sportu u Dugoj Resi, međutim ne bih sada o tome. Doći će vrijeme. Ono što je redovno to je je Dugoreški sport 2017. Međutim, plan je publikaciju uokviriti u jednu knjigu o svim dosadašnjim izborima najboljih dugoreških sportaša. Slijedeće godine je 40. izbor najboljih dugoreških sportaša i 20-ta po redu publikacija. Sve u jednim tvrdim koricama jako bi lijepo izgledalo.
Koliko si do sada objavio knjiga o dugoreškom sportu? – Rukometni klub Duga Resa (1961. – 1975.), Stolnoteniski klub Pamučna industrija Duga Resa (1959. – 1999.), Kuglački klub Duga Resa (1947. – 1987.) i (1947./8.. – 2003.), Nogometni klub Duga Resa (1929. – 2009.), Pod dugoreškim koševima (1948 – 2000) – Košarkaški klub Keleteks (1973. – 2000.), Taekwondo klub Duga Resa (1980. – 2000.), Streljaštvo u Dugoj Resi (1951. – 2005.), Uz dugorešku odbojkašku mrežu – OK Mladost (1998. – 2004.), Klub športskih ribolovaca Mrežnica (1934. – 2014.), Duga Resa – Nezaboravljeni sportaši, separat u Športu u domovinskom ratu.
Pisao si i knjige s drugom tematikom? – Tri knjige napisao sam o Domovinskom radu: Živa sjećanja I, Živa sjećanja II i Živa sjećanja II, te brošuru Spomen obilježja žrtvama Drugog svjetskog rata 1941. – 1945., poraća i Domovinskog rata, Srednja škola Duga Resa 1947. -2007., brošure: 60 godina KUD Sveti Juraj Duga Resa, 30 godina Udruženja obrtnika Duga Resa 1977. – 2007. i Frketić selo – moje rodno mjesto. Neke sam brošure drugih autora uređivao, dotjerivao, opremio svojim fotografijama i slično.
U PRIPREMI MONOGRAFIJA O 137. BRIGADI HV
Saznajem da je u priprema monografija o dugoreškoj 137. brigadi HV? – Točno, u pripremi je monografija o dugoreškoj 137. brigada Hrvatske vojske. Knjiga je to o više od pet i pol tisuća branitelja. Suautor sam na izradi monografije koja će imati više od 300 stranica i velik broj fotografija. Gospodin Davor Marijan, hrvatski povjesničar i autor mnogih knjiga o Domovinskom ratu, završio je svoj dio. Meni je ostalo da zabilježim važna ratna zbivanja na području Duge Rese: odlazak dugoreške mladosti u sastav brigade, junaštva dugoreških branitelja, da posložim fotografije, sredim popis branitelja…Nadam se da će monografija imati nešto što mnoge dosad pisane monografije s tom tematikom nemaju. Posao je izuzetno zahtijevan pa očekujem pomoć svih sudionika o organiziranju i djelovanju brigade i branitelja. U odnosu na tri dosad napisane knjige o Domovinskom ratu ova će monografija imati točan i potpun popis poginulih i umrlih branitelja, dakako s njihovim fotografijama, od 1991. – 30. lipnja 1996. godine. Ako sve bude po planu monografija bi trebala bit tiskana do listopada ove godine.
Nije uvijek bilo lako, zar ne? – To svakako. Pišući brošuru o Rukometnom klubu Duga Resa 1960. – 1975. bio sam i predsjednik kluba. U brošuri sam spomenuo i neka imena koja se nisu baš sviđala tadašnjoj političkoj eliti. Materijal se pregledavao prije nego je išao na tisak u Zagreb. Naređeno mi je da se brišu fotografije nekih pojdinaca koji su bili u ‘nemilosti’ ondašnje vlasti. Na to nisam htio pristati pa mi je gotovo naređeno da dam ostavku na mjesto predsjednika kluba mjesec dana prije proslave 15-te godišnjice, a u brošuri nije smjelo stajati da sam autor. Tako je i došlo do toga da su malenu brošuricu pripremala četvorica autora, a ja sam bio jedini autor. Podršku i pomoć pružio mi je tada jedino prijatelja Ado Jurinjak. Da uhvatim neku ‘lovu’ pisao sam i pod tuđim imenom! To mi je bila velika greška i danas se zbog toga kajem.
KAŠonline