Dan je to kojim se obilježava osnivanje AIPS-a, Svjetske udruge
sportskih novinara.
Hrvatski sportski novinari gotovo od prvoga su dana postojanja
AIPS-a njegovim važnim dijelom. Možda ne institucionalno, ali
svojim doprinosom, angažmanom, kvalitetom i upornošću svakako. I
ove ćemo subote, usred EP u nogometu, a tek nešto više od mjesec
dana prije OI u Riju, na tren zastati, poželjeti jedni drugima da
su nam uvjeti rada bolji, da su sportski kolektivi i pojedinci
prema nama otvoreniji, u konačnici i da su plaće veće. Mnogi će,
na žalost, poželjeti bilo kakvu plaću, jer situacija u Lijepoj
našoj pokazuje nastavak razočaravajuće krivulje pada broja
zaposlenih u novinarstvu, samim time i u sportskome novinarstvu.
Ove smo godine, eto baš nedavno, možda i najviše u posljednjih
desetak godina, mi, hrvatski sportski novinari ponovo bili
promicatelji, pa i nositelji inicijative za nestajanje
huliganizma na sportskim borilištima. Ne kroz neku specijalnu
akciju (osim HRT-ove), nego kroz svoje tekstove, reportaže,
blogove… Nismo svi, da se odmah razumijemo, bilo je i onih koji
su bacanje bombe (pa makar i dimne) u nogometni teren,
relativizirali i željeli opravdati nekakvim revoltom prema
pojedincima u savezu. No, većina nas, a to je najvažnije, jer se
i javnost, cijela Hrvatska odredila u tom smjeru, pokazali smo da
smo protiv divljaštva, protiv neciviliziranoga ponašanja i da smo
svi dio želje da toga više nikada ne bude uz hrvatske sportaše,
iz bilo kojega sporta.
Odličan je to početak za sve nas, koji želimo pokrenuti i
uzgibati Hrvatsku, da zemlja shvati da mi nismo tek neka usputna
piskarala, nego ljudi koji i te kako razumiju probleme, a znamo i
možemo sudjelovati u njihovom rješavanju. Ne možemo biti ključni
jezičac na vagi, ali možemo biti važan dio akcije za bolji i
ljepši hrvatski sport. Nikako sami, ali moramo i možemo biti
bitni dio jedinstvene akcije sportaša, saveza, škola, policije,
sudstva, države i svih koji to žele. Dakako, dužnost nam je
ukazivati i na anomalije u klubovima i savezima, na manjkavosti
postojećih zakona koji su aktualni u hrvatskome sportu i na
pojedince koji o Hrvatskoj šalju lošu sliku širom svijeta kroz
sport. I, nikako nemojmo zaboraviti – sport je nešto lijepo, pa
hajd’mo o tim lijepim stvarima pisati i neke lijepe stvari. Nije
baš sve tako crno…
Neka iduća godina, do idućeg Svjetskog dana sportskih novinara
bude baš u tom svijetlu. Još jednom, SRETAN VAM SVJETSKI DAN
SPORTSKIH NOVINARA, 2. SRPNJA!
JURA OZMEC, predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara