U 83. godini preminuo je legendarni košarkaš Slobodan Kolaković – Boco, posljednji iz proslavljene petorke košarkaša karlovačkog Željezničara. Rođen je 1. kolovoza 1937. u Donjem Lapcu. U Karlovcu živio od 1942. godine. U ovdašnjoj gimnaziji je maturirao 1958., a na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1988. godine. Radio je u Poreznoj upravi, i kao inspektor Financijske policije sve do mirovine 1998. godine.
Sada objavljujemo stjecajem okolnosti odgađani intervju s velikanom karlovačke i hrvatske košarke Slobodanom Bocom Kolakovićem.
DRAŽEN PETROVIĆ NAJBOLJI IGRAČ SVIH VREMENA
“Gotovo 20 godina sam u penziji a otišao sam ranije zbog težine i odioznosti posla kojeg sam obnašao u Poreznoj upravi i zadnjih pet godina u Financijskoj policiji kao pravnik ili inspektor. Kao 80-godišnjak i kronični srčani bolesnik vrijeme provodim mahom proučavanjem Biblije što od nas traži Stvoritelj da bismo ga bolje upoznali. Napokon moj život ima puni smisao i sretan sam čovjek”.
Imate li kakve kontakte sa košarkašima iz generacije Giseppeom Gjergjoma, Ivom Daneuom?
“S Ivom Daneu i Borutom Basinom viđao sam se još donedavno, ali samo na sprovodima karlovačkim košarkašima Križanu, Kasunu i Mamuli. Jednom prilikom me Daneu kritizirao jer nisam došao u Pulu igrati za veterane-reprezentativce. Josip Gjergja bio je u ‘Plavom nebu’, lokalu moje djece. Jako smo se lijepo proveli nakon jedne veteranske utakmice. Tada me novinar pitao kako bi završila igra “jedan na jedan” Pina i mene. Brzi, snalažljivi, uporni i nadasve kvalitetni igrač Gjergja me preduhitrio izjavivši da smo obojica sigurni u svoju pobjedu. On je služio vojsku u Kamenskom pa često objedovao ili večerao kod mene, a s našim klubom je i trenirao. Kad je Željezničar gostovao u Zadru, pozivao me da svakako dođem.”
Tko je po vašoj prosudbi najbolji hrvatski, a tko najbolji karlovački košarkaš svih vremena?
“Prema sadašnjem stanju svari bio je to bez sumnje Dražen Petrović. Vrlo mi se dopadao i Dino Rađa. Znajući da Stvoritelj ljudima od postanka predmnijeva vječni život na Nebu, Dražen će imati priliku svoju superiornost opet potvrditi…U KA-generaciji prije moje najbolji je bio Vladimir Diklić, neupitni br. 1, onda pak Ljubo Batalo. Bili su tako dobri i moćni da im nije bilo teško degradirati ondašnju reprezentaciju Jugoslavije. Kasnije je to bio Živko Kasun s najviše odigranih utakmica za A-selekciju, te Boris Križan koji je već tada gađao trice, iako se nisu brojale”
U REPREZENTACIJI DOŽIVIO KOJEČEGA
S obzirom na sposobnosti imali ste mjesto u reprezentaciji. Zašto niste češće igrali?
“Na nepravdu svake vrste uvijek sam odgovarao povlačeći se , a nepravde je između ljudi bilo i bit će jer ne poznaju Boga. Na primjer, na utakmici A i B selekcije čuvam kandidata za prvu petorku A-momčadi tako da nije vidio ni sunca ni mjeseca, a koš još manje. Oba me trenera po dogovoru odstranjuju iz igre. U reprezentaciji sam doživio koječega, čak i fizičko zlostavljanje. Nisam požalio jer epiteti koje sam dobivao uvijek su prevagnuli. Bila mi je to satisfakcija za sve što sam dao košarci. Navesti ću samo neke od pohvala stručnjaka: Kolaković je najlucidniji igrač kojega sam ikada vidio u Europi (Szlansky, trener Poljske). Bivša država imala sjajnih košarkaša i tri čuda, a jedan od njih je Boco Kolaković (Bogdan Tanjević, reprezentativac, izbornik Italije s kojom je 1999. bio prvak Europe, na Olimpijskim igrama izbornik Turske, a s Bosnom prvak Europe). Tanjević me oduvijek smatrao uzorom i najboljim igračem Jugoslavije. I Ljubodrag Simonović, igrač Crvene zvezde i reprezentativac a onda znanstvenik u beogradskoj Ilustrovanoj politici predstavljen je kao najbolji igrač svijeta, uvijek je na moj račun sipao komplimente. Po izboru publike dugo sam, na rang listi, bio vodeći svih vremena”.
Giseppe Gjergja je vrlo aktivan unatoč 80 godina. Koliko ste vi aktivni?
“Da, nedavno je i on proslavio 80. rođendan, a prije nekoliko godina umalo je umro na rekreacijskom nogometu u Zagrebu, spasili su ga hitnom intervencijom. Na proslavu je došao čak i Daneu, vršnjak. I odjenuo dres! Pino je u atraktivnoj reviji pobijedio stare Slovence i ubacio fenomenalnih 22 koša. Bio je tu i Zoran Slavnić, enfant tarrible košarkaše reprezentacije bivše država. Ja sam zadnji put za taj uzrast odigrao u Rijeci sa 70 godina i za 10 minuta veteranima Kvarnera starim samo po 40 godina ubacio 20 koševa. Tada me je bivši internacionalac Aramis Naglić, sada trener Zadra, pohvalio: ‘Napokon vidim ono što sam čuo…, svaka vam čast’. Očito da ranije nije takvo nešto doživio”.
Kako su prolazili vaši haklovi u Šancu s mlađim naraštajima?
“Evo jednog primjera. Na primanju grupe sportaša gradonačelnik Damir Jelić ispričao im je kako je jedan stari pozvao na igru u Šancu njegovo društvo i ubrzo ih uvjerio tko su košarkaški analfabeti. Kasnije su saznali da su igrali protiv mene. Od sportaša je zatražio da uče, rade, treniraju i igraju kao ja. Tu sam priču čuo od svog rođaka Dine Boguta koji je nazočio primanju. Izvrsnog Davora Pejčinovića veseli što me dobio u igri ‘jedan na jedan’ kad već nisam mogao hodati. On je dvostruko mlađi i gorostas od 215 centimetara. I mene veseli njegova radost jer sam naučio da je bolje davati nego uzimati”.
A kako je s bacanjem na koš?
“Postavši manje mobilan posljednjih godina ubacivao sam penale na Vunskom polju. Najbolji omjer: 98 pogođenih od 100 bacanja. Rijetko kada sam takav skor postizao i u mladosti. Već odavno mi nije interesantno što u domaćim klubovima nastupaju stranci. Poseban animozitet osjećam prema surovosti koju suci toleriraju zbog važećega gesla ‘Profesionalaca pobijediti pod svaku cijenu’ . S gumama u ustima to nisu više košarkaši nego boksači”.
KARLOVAČKU KOŠARKU NE GLEDA GOTOVO 50 GODINA
Što mislite o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji?
“Ne pratim je otkako se košarka pretvorila u ‘igra šaha’ u kojoj trener vuče poteze na tablici, a igrači se zatim kreću kao figure, postaju roboti, sliče kao jaje jajetu, nema izraženih individualnosti i ne može ih se prepoznati. U Hrvatskoj se ne radi kao u većem dijelu svijeta, što je vrlina. Igrači inozemnih klubova zadovoljavaju kriterije poslodavca ako opstanu na tržištu, bilo kako. Kod nas je ipak naglasak na talentu.”
Nešto o karlovačkoj košarci?
“Karlovačku košarku ne gledam gotovo 50 godina. Zašto? Nije ni nalik onoj koja se igrala u Šancu? Mnogo je razloga. Grandioznu građevinu iz 1951., pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nazivali su hramom košarke i u Šanac su hrlili mnogi, pridonoseći njegovom procvatu u sredini čija se mladež manje vezala za druge grane, kojih istini za volju i nije bilo puno. Grad je živio za košarku pa je entuzijazam svih poklonika bio spiritus movens tog sporta. Tome boljitku na zasadama amaterizma pridonijela je i jedna iznimno nadarena generacija učenika i studenta izniknula na poštenim radnim navikama njihovih prethodnika. Nestankom tih uvjeta i uplitanjem raznih nepozvanih i neodgovornih izgubili smo staru ljubav. Kad će se ‘kraljicu igara’ s narančastom loptom vratiti kući i u adekvatni ambijent, ne znam”.
Priča se da je odlaskom iz Šanca u ŠSD košarka izgubila na kvaliteti i popularnosti?
“Ima i u tome istine. Trebalo bi biti po onoj narodnoj: ‘Najprije štalica pa kravica’. Nije isto trenirati kao gost ili u vlastitoj kući kad zaželiš 24 sata trenirati. Neargumentirane su priče o zabrani građenja u šančevima. Živi primjer nam je ogromna dvokatna škola iz 1946. ili ukopani kolektor u šancu pored donedavne vojarne a sada Studentski dom (Draškovićev magazin).”
CIJENIM PRIZNANJE I NAKON 50 GODINA
Neko vrijeme se baš i niste voljeli vi i KK Željezničar (danas KK Šanac)?
“Pretkraj 1966. godine klub me kaznio s nekoliko mjeseci zabrane igranja svih utakmica, novčano i zabranom treniranja. Do tada je to bilo nepoznato u analima one države. Kao razlog za tako drastičnu kaznu naveli su nekorektnost prema Željku Dokmanu u Crnoj Gori te za nepovjerenje treneru Milenku Mamuli u igri s Partizanom u Karlovcu. No pravi je uzrok bilo izmaklo 2. mjesto i netko je to morao platiti. I danas se pitam – zašto ja? U tom razdoblju pozvan sam u reprezentaciju i to nakon sedam godina. Zamislite, reagiranje u klubu bilo je da kaznu moram izdržati do kraja. Za A selekciju više nikada nisam nastupio. Premda to nije bio glavni povod napuštanju kluba. Pred desetak godina Željko Dokman me razveselio na jednom druženju kazavši da je priča o mojoj nekorektnosti prema njemu bila laž. Cijenim to priznanje i nakon 50 godina. Ja sam prebrodio nedaću, oprostio ‘krivcima’ i sve zaboravio”.
Koji biste događaj iz vaših košarkaških dana zaboravili?
“Za moje mladosti bilo je toliko pravih ljudi i zapravo nije bilo tako loših događanja koja bi remetila moj mir. Ako ih je i bilo, osjećam da su sama po sebi ishlapila a da ja toga nisam niti svjestan”, završio je Slobodan Boco Kolaković životni intervju.
ŽELJEZNIČAR I – DREAM TEAM
Kolaković je kao sjajan košarkaš nastupao za karlovačke klubove Slaviju, Željezničar i Karlovac 67, zagrebačku Industromontažu te Osijek. Početkom 60-ih bio je među najatraktivnijim igračima Savezne košarkaške lige, reprezentativac u A i B selekcijama Jugoslavije. Posljednje službene utakmice odigrao je 80-ih godina za KK Karlovac, a poslije sudjeluje na susretima veterana. Košarkaški stručnjaci smatrali su ga, uz Ljubljančanina Daneua i Zadranina Gjergju, za najboljeg košarkaša iz te generacije na prostorima bivše države. Godine 1959. proglašen je za najboljeg sportaša grada Karlovca.
No daleko poznatiji bio je kao igrač proslavljene prvoligaške momčadi košarkaša karlovačkog Željezničara. Igrao je za seniorski sastav u doba “zlatnih godina” karlovačke košarke, nastupajući za poznatu petorku Vladimir Diklić-Čaplja, Živko Kasun-Žir, Boris Križan-Bobo i Ivan Jeličić-Čipi. Peti je Slobodan Kolaković-Bozo. Peti ili prvi…
U momčadi Željezničar participirao je i 1958. godine kad je bez bez poraza osvojeno prvenstvo Hrvatske. Na turniru u Karlovcu (od 17. do 19. 10. 1958.) izborena je viza za društvo najboljih. Bile su to već devete kvalifikacije Karlovčana. I konačno je otvoren put za višegodišnji kontinuirani boravak Karlovčana na ondašnjoj glavnoj državnoj pozornici.
Od 1952. kada su prvi put postali prvoligaši do konačnog oproštaja sa Saveznom ligom (1973.) košarkaši Željezničara su 18 puta nastupali među najboljim klubovima Jugoslavije. Odigrali su 350 utakmica, pobijedili 142 puta, jednom je prvenstveni susret završen neriješeno (tada se nisu igrali produžeci), a poraženi su 207 puta. S ukupno 285 bodova Željezničar je na toj “vječnoj tablici” bio 10. među 38 momčadi koje su od 1945. do 1980. sudjelovale u prvenstvu Jugoslavije.
Košarkaški Dream Team nastupio je u karlovačkom Šancu 2. lipnja 1964. Čuvenu utakmicu dugo je pamtio i Slobodan Boco Kolaković koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih košarkaša ex-države: “Tada to nismo znali, ali kasnije se pričalo da Amerikanci nisu htjeli igrati kad su vidjeli da je teren betonski, a koševi drveni. Ipak, igrali su, a meni se činilo da nas mogu matirati razlikom kojom žele. Danas smo puno svjesniji protiv koga smo se natjecali. Gotovo nevjerojatno zvuči da su na igralište u Karlovac došli i zajedno igrali Bob Pettit, Bill Russell i Oscar Robertson koji su izabrani u najbolju NBA petorku svih vremena. Na trenerskoj klupi bio je Red Auerbach, najbolji i najtrofejniji NBA trener” .