'Naša je dužnost odgojiti mlade sportske novinare, dati im ciljeve, dati im smjernice. I vas su, i nas su, nemojmo to zaboraviti, odgajali Susići, Babovićke, Tomići, Židaki, Lunceri i mnogi drugi'.
To što je korona svuda oko nas i to što sportskih aktivnosti
nema, nikako ne znači da nema sportskoga novinarstva! Snalazimo
se, vadimo stare priče, snimamo povratke sportaša na treninge,
izmišljamo kvizove, vodimo duge razgovore o sportu i prošlosti.
Tu smo! Nikad nije bilo više prilika za ispričati neke davne
priče iz vremena kad nam to nije dao predviđeni prostor ili kad
nas je sport, sam po sebi, gurao dalje.
OVO JE DOBA VRLO OPASNO ZA SVE NOVINARE
Međutim, koliko god to ovako, na prvu, zvučalo sjajno i
genijalno, kao prilika da se sportašima i sportu odužimo za sve
lijepe (pa dobro, i manje lijepe) stvari, nije baš svuda tako.
Pokazao je to i nedavni Zoom sastanak predstavnika sportskih
novinara SEESJA (Udruga sportskih novinara jugoistočne Europe),
ali i svakodnevno kontaktiranje kolega širom svijeta. Ovo je doba
vrlo opasno za sve novinare, pa tako i za nas u sportskom
novinarstvu. Freelanceri ostaju bez prihoda, plaće padaju,
naklade nestaju, gledanosti pojedinih sportskih kanala nema. No,
nije samo to. Koliko puta ste radeći svoj posao osjetili da možda
na nekom stadionu, u nekom klubu, na tribini neke dvorane baš i
niste dobro došli, ali vas moraju trpjeti? Koliko puta su zbog
vaših riječi, napisanih ili izgovorenih, pa čak i zbog
fotografija ili naslova negativno reagirali nekakvi sportski
moćnici ili malo manji moćnici? Koliko ste puta morali dokazivati
da ste u pravu…
Sad, baš sad moramo svi ostati još sigurniji u sebe. Korona je
nekima od “moćnika” dala dobru ideju da predlože da se na
stadione ili u dvorane ne može kao do sada, nego vrlo
restriktivno, u smanjenom broju. Kao čuvaju naše zdravlje, pa ne
bi htjeli previše ljudi, čitaj novinara, na tribini? Jer,
lamentiraju ti isti, da ne bude previše opasno…? Možeš misliti
opasnosti na tribini praznog nogometnog stadiona gdje se
rasporedi maksimalno dvadesetak novinara. Pa tu razmak s modernom
tehnologijom može biti i 50 metara… No, ipak sad, baš sad neki će
pokušati napraviti selekciju onako kako njima odgovara, zatvoriti
vrata onima koji gledaju svojim očima, koji pišu ili govore
svojim riječima. Onima koji su novinari, koji imaju stav, koji
svojim čitateljima, gledateljima ili slušateljima žele predočiti
samo činjenice ili samo ono kako jest. Evo vam ne tako daleka
Mađarska, tamo upravo o tome raspravljaju, da na nogometne
utakmice uopće ne puste novinare, da ukinu mix zonu ili da puste
njih desetak, ali izabranih od klubova ili saveza. Pa i
Rumunjska, slično. Službena utakmica bez novinara? Samo sa
službenim biltenom na kraju i sa službenim fotografijama
službenog uposlenika domaćeg kluba??
MNOGI BI RADO DA NEKIH OD NAS NEMA
Ne dajte se. Nemam dojave niti sam čuo da se nešto slično sprema
i kod nas, u Lijepoj našoj, no nikad se ne zna. Javite ako znate
za nešto slično, razglasite to odmah! Dobre vijesti putuju brzo,
loše još brže.
Mnogi bi u mnogim sportskim kolektivima rado da nekih od nas
nema, da nestanemo, barem iz njihovih sportova. Ovdje kao
predsjednik cehovske udruge ne mogu obećati da ćemo mi to kao
udruga sigurno srediti, ako do takvih situacija dođe, još manje
smijem si dopustiti da u takvim situacijama razlikujem članove
HZSN-a od nečlanova, ali sve je zapravo na nama, na sportskim
novinarima. Dogodi li se nešto slično, a nadam se da neće,
vrijeme je da zajedno reagiramo. Puno puta nismo. Ni kad je
zapjenjeni čelnik maksimirskog nogometnog kluba sipao uvrede
prema kolegama (i još gore – kolegicama), ni kad su splitski
pandani odlučili zabranili ulazak na stadion kolegi, ali ni kad
je stanoviti rukometaš ustanovio da o skijanju ne možeš pisati
ako nisi u stanju spustiti se niz sljemensku stazu. Nismo.
I zato za kraj, čestitajući vam na neki način Dan slobode medija,
idem s nečim lijepim. AIPS (Svjetska udruga sportskih novinara)
je pokrenuo e-Učilište, prvenstveno za mlade novinare. Dva puta
tjedno preko Zooma “studenti” iz više od 50 zemalja (da, i
trojica iz Hrvatske) slušaju predavanja najeminentnijih sportskih
djelatnika o olimpizmu, odgodi OI, financijama, o nogometnim
problemima Fife, dopingu, o igračkim problemima jedne majke i
slično, a sve će se nastaviti do lipnja. Uče o sportu iz prve
ruke. Poslije toga i od rujna ponovo, bez obzira na koronu ili na
zatvorene granice (valjda neće!?). Zato jer je naša dužnost
odgojiti mlade sportske novinare, dati im ciljeve, dati im
smjernice. I vas su, i nas su, nemojmo to zaboraviti, odgajali
Susići, Babovićke, Tomići, Židaki, Lunceri i mnogi drugi. I dobro
su nas sportski i novinarski odgojili. Obrazovati se, ipak,
moramo sami.
BUDITE SVOJI
Hrvatskom sportskom novinarstvu ima mjesta u vrhu europskoga,
samim time i svjetskoga sportskog novinarstva. To znaju mladići
koji svake godine idu barem na okupljanja novinara SEESJA, a
znajte i vi. Pa kad je već tako, bez obzira na probleme koji
postoje ili bi tek mogli postojati, svejedno pokažite sebe,
pokažite hrvatsko sportsko novinarstvo i svijetu, prijavite se za
AIPS Media Awards, za AIPS Nagradu za sportske novinare. Vaše
priče, vaše emocije koje su dugo spavale, pritisnute rokovima i
stalnim sportskim događajima, sad su izašle i možda su spremne i
za neku lijepu AIPS Media nagradu?
Budite svoji. Sretno.
JURA OZMEC
predsjednik HZSN,
glavni tajnik i rizničar AIPS