Željko Perušić (1936.) karijeru je otpočeo u Dugoj Resi (igrao je, da se pohvalimo, s ocem pisca ovih redaka). Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je "guliti” dvogodišnji vojni rok.
Jednom zgodom upitali smo Slavena Zambatu,
kapetana Dinamove generacije iz ‘67., tko je po njemu najbolji
igrač Modrih svih vremena.
– O ukusima je teško raspravljati. Za mene, Željko Perušić bio je
najbolji Dinamov nogometaš svih vremena – kazao je Zambata.
Zašto baš Perušić?
– Zato što je on u svakoj utakmici bio najbolji.
Karijeru je otpočeo u Dugoj Resi. Bio je uvjerljivo iznad svih i
1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je
“guliti” dvogodišnji vojni rok. “Smjestili su mi moji dinamovci,
suparnici za mjesto u momčadi”, pričao je Perušić.
MUNJEVIT UZLET
Prvu utakmicu za Dinamo stoga je odigrao 1958.
godine, a potom je nanizao još 293. Igrao je sjajno i napredovao
je strahovito brzo, pa je već 1959. zaposjeo mjesto u
reprezentaciji Jugoslavije. Perušićev uzlet bio je munjevit.
Priznanja su slijedila jedno za drugim. Perušić je 1960. bio
proglašen najboljim nogometašem Jugoslavije i bio je drugi u
izboru za najboljega sportaša godine (prvi je bio košarkaš
Radivoj Korać). Godine 1963. bio je drugi u izboru za najboljeg
nogometaša Jugoslavije (prvi je bio partizanovac Vladica
Kovačević). Perušić je bio lijevi half (danas je to zadnji
vezni). On se nije mogao umoriti, mogao je trčati dan i noć, bio
je vrlo borben, a znao je i igrati. Premda je imao samo 165
centimetara, bio je strašan u duelu. Perušić je imao mnogo
odlika.
Koja je bila najjača?
– Kad sam počeo igrati u Bundesligi, Perica Radenković (vratar
Münchena 1860) nije se mogao načuditi. Govorio mi je: “To još
nisam vidio. Ti si uvijek tamo gdje je lopta.” Da, uvijek sam bio
na lopti i to je bila moja najjača odlika.
BIJEG U NJEMAČKU
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 27 utakmica. Osvojio je
zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i srebrnu na
Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj. Bio je
nezamjenjivi član half-linije, koja je igrala u sastavu:
Žanetić, Marković, Perušić, pa u sastavu: Radaković, Marković,
Perušić. No nije putovao na SP 1962. u Čile. Zašto?
– To sam se uvijek pitao, a to se i danas pitam. Iako sam igrao
odlično, u Čile su putovali neki koji dotad nikada nisu igrali.
Moje mjesto zaposjeo je zvezdaš Vladica Popović. Zašto me Lovrić,
tadašnji izbornik, izostavio, zagonetka je svih zagonetaka –
pričao nam je Perušić.
Perušić je bio uvrijeđen. Nije bio na SP-u, na kojem je htio
igrati više od ičega, a imao je osjećaj da ni u Dinamu, “gore, u
upravi”, baš ne drže do njega. On, što se i događa gotovo svim
dobrim, skromnim i neproblematičnim ljudima, uvijek je
bio u “zadnjem redu” pri raspodjeli privilegija. On se
nije znao boriti za sebe. Drugi su stoga dolazili na treninge
automobilom, a on tramvajem. U njemu je kuhalo, a kad se sve
skupilo u ljeto 1964. stigao je šokantan slučaj. Perušić
je s Lamzom pobjegao u Njemačku, kako bi potpisao za
München 1860. “Emigranti”, grmjeli su mediji. Dinamo je pokušao
promijeniti događaje. Izaslanstvo Modrih stiglo je u München.
Otto Hofmann, direktor Dinama, satima je
nagovarao Perušića i Lamzu da se vrate. Lamzu je slomio, ali ne i
Perušića. On je čvrsto odlučio: povratka nema.
– Zvala me tada Barcelona, protiv koje sam igrao četiri puta (Kup
velesajamskih gradova 1960./61. i 1961./62.), no ja sam izabrao
München i nisam pogriješio.
Kako ste živjeli kad ste igrali za Dinamo? –
pitali smo Perušića.
– Živio sam bolje nego drugi, ali nisam bogzna što zaradio.
Koliko je bolje bilo u Münchenu 1860?
– To je bila drukčija priča. Zarađivao sam 100.000 maraka
godišnje, što je tada bio velik novac.
NAJBOLJI STRANAC BUNDESLIGE
Da bi zaigrao za München 1860, koji je u to doba bio prvi klub u
gradu, morao je pauzirati godinu dana. Kad je krenuo, svi su
saznali zašto je Max Merkel, trener Zehcigera,
toliko inzistirao na Perušiću. U Bundesligi je igrao pet
sezona (144 utakmice). Bio je fantastičan, što zorno naglašavaju
statistike Kickera, najcjenjenije njemačke nogometne tiskovine.
Perušićeva najbolja sezona bila je prva. München
1860 s Perušićem je bio prvak Njemačke u sezoni 1965./66. Odigrao
je sve 34 utakmice i 11 je puta bio u momčadi kola. Dakako,
bio je u momčadi godine, u kojoj su bili:
Bernard, Heidemann, Vogts, Marx, Beckenbauer, Perušić, Libuda,
Krämer, Rupp, Netzer i Emmerich. U sezoni 1965./66. je s
prosječnom ocjenom 1,76 (u Nijemaca najbolja je ocjena 1, a
najlošija 5) bio treći na listi najboljih igrača Bundeslige, a u
sezoni 1968./69. bio je peti s prosječnom ocjenom 1,90. To su
fantastične ocjene. Željko Perušić, koji je tri puta izabran za
najboljega stranca Bundeslige, u utakmicama s Bayernom redovito
je čuvao Gerda Müllera koji
munije mogao ništa.
Čim je otišao u Njemačku, Perušić je izbrisan iz
reprezentacije. Iako nije bio klasični emigrant, već tek
sportski emigrant koji je mogao doći u Zagreb, pa je 1966. čak i
igrao jednu prijateljsku utakmicu za Dinamo, on je bio
“zabranjeno voće”. Premda je blistao u Bundesligi, o
njegovim se pothvatima nije pisalo. Za Zehcigere je
igrao od 1965. do 1970. Potom je do 1974. nosio majicu St.
Gallena. Kad je s 38 godina završio karijeru, okušao se u
trenerskome poslu.
Željko Perušić, nažalost, u nas je zaboravljen.
On je velikan koji nikada nije dobio mjesto u povijesti
hrvatskoga nogometa koje je zavrijedio. No srećom, nikada nije
kasno za ispravljanje nepravdi.
Mirko Čarli Braun, lijevi Dinamov branič, svojedobno je
na famozan način opisao kakva je Perušić klasa:
– Kad Pero igra, potpuno sam bezbrižan. Mogu igrati kako hoću,
jer on će pokriti trojicu.
Perušića se nije moglo samo tako zaustaviti. Aleksandar
Kozlina, nogometaš Hajduka koji je iznimno poštovao Perušića, u
intervjuu Miloradu Mosoru Bibiću kazao je ovo:
– Igrali smo s Dinamom u Splitu. Perušić se zalijepio za Vukasa i
nije ga puštao. Bajdo u jednome trenutku dođe do mene i reče:
“Daj učini nešto, ovaj mi ne da disati.” Namjerno sam potom ušao
u Perušića i opasno sam ga nagazio. Ostatak utakmice morao sam
statirati na krilu (tada nije bilo prave zamjene igrača), a Bajdo
se razigrao. Perušić se jedino tako mogao eliminirati. Bilo mi je
krivo i nakon utakmice sam se ispričao, a on mi je, onako dobar,
odmah oprostio.
Kakav je bio nogometaš, naglasio je Milan
Antolković, veliki nogometaš a potom i odličan trener
Modrih. Kad je reprezentacija Zagreba (zapravo, Dinamo) u sezoni
1960./61. igrala s Barcelonom u Kupu velesajamskih gradova (1:1,
3:4), Milan Antolković je ustvrdio:
– Barcelona ima 11 zvijezda, a mi samo jednu –
Perušića.
PRENOSIMO www.hzsn.hr
FOTO/arhiva