2. Nitko nam nije ukrao Plitvice: Što među običnim ljudima, a što, čak, i među onima koji bi trebali biti puno bolje upućeni (političarima pa, priznajemo, i novinarima), raširen je mit o tome kako je Karlovac, odnosno Karlovačka županija, drastično oštećena time što u našem sastavu nisu Plitvice i Topusko. I dok za Topusko stoji da je po svakom geografskom i administrativnom kriteriju trebalo pripasti Karlovačkoj županiji, Plitvice to nisu niti trebale, niti su ikada u povijesti dijelom “Karlovca” ili karlovačke regije bile. U Hrvatskoj su do Domovinskog rata na snazi bile Zajednice općina, a pod Zajednicu općina Karlovac pripadala je i šira Općina Vrginmost, u kojoj se nalazilo i Topusko, ali ne i Općina Titova Korenica, u koju su spadale Plitvice i Nacionalni park Plitvička jezera (i bili dio Zajednice općina Gospić). Porijeklo ovog mita vjerojatno se nalazi u činjenici da je stanovništvo Plitvica, unatoč drugačijoj administrativnoj podijeljenosti, prirodno gravitiralo Karlovcu nešto više nego Korenici ili Gospiću. To je i razumljivo zbog veličine grada, razvijenije industrije i veće bolnice, zbog koje, uostalom, i danas Plitvičanke često rađaju u Karlovcu. No, pod “Karlovac” Plitvice administrativno nisu spadale i samim tim, nitko nam ih nije ukrao.
Vrijedi dodati i da pri podjeli na županije općenito i nismo tako oštećeni kako volimo kukati. Istina je da bi nam Topusko kao lječilišni centar dobro došlo i da smo time oštećeni, no s druge strane Karlovačkoj županiji pripali su Ogulin i Bjelolasica, koji nikada ranije nisu bili dijelom Zajednice općina Karlovac i prirodno su gravitirali Rijeci, gdje su administrativno i pripadali.
3. Patnje NK Karlovca i Segestina “krađa” su izmišljotina
: U povijesti karlovačkog sporta nitko se nije napatio tako kao NK Karlovac. Od druge polovice sedamdesetih i ispadanja iz 2. YU lige (prije toga patnje su bile barem mudrije i efikasnije, primjerice, prilično je izvjesno da su se igrači Karlovca sami “otrovali” pred čuvenu utakmicu s Mariborom) priča o NK Karlovcu je priča prepuna teorija zavjera. Od buntova zbog sustava kvalifikacija koji su bili poznati odavno, preko navodnih sudačkih krađa, pa sve do najizrazitijeg mita, onog o sisačkoj Segesti koja je nepošteno i nama ispred nosa ušla u Prvu hrvatsku nogometnu ligu 1992. godine. Možda i najveći i najbesmisleniji mit od svih navedenih, jer na kraju posljednje YU nogometne sezone poredak hrvatskih klubova bio je ovakav: u 1. ligi nastupali su Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek. U 2. ligi bili su Zagreb, Šibenik, Cibalia i GOŠK Jug, u Međurepubličkoj ligi Zapad bili su Segesta, Zadar, Jugokeramika Zaprešić, Varteks, Trešnjevka, Primorac Stobreč, Junak Sinj, Orijent, Mladost Petrinja, Split i Radnik Velika Gorica, u MRL Jug Neretva Metković i Neretvanac Opuzen, a u MRL Sjever BSK Slavonski Brod, Belišće i Olimpija Osijek. To su 24 kluba. Potom je slijedio četvrti rang natjecanja, odnosno Hrvatska liga, podijeljena u četiri skupine. U jednoj od tih skupina bio je i Karlovac, koji je na kraju sezone 1990/1991 zauzeo treće mjesto, dakle ispred njega su još četiri prvoplasirana i četiri viceprvaka Hrvatskih liga. Drugim riječima, Karlovac je bio na diobi od 33. do 36. mjesta u državi. Segesta je bila daleko daleko ispred. Mit potiče iz činjenice da su karlovački nogometni čelnici pokušali istisnuti Segestu (i mnoge druge) i preko veze ući u prvoligaško društvo, u čemu nisu uspjeli. Da jesu ne bismo im zamjerili, ali kasnija priča o tome kako je Karlovac bio oštećen bila je čista nebuloza i “plačno” i lažno pokriće za višegodišnji nogometni nerad.
4. Duga Resa nije u Guinessovoj knjizi rekorda po broju kafića/alkoholičara u odnosu na broj stanovnika: Nije, niti je ikada bila. Ova priča, doduše, s jedne strane pripada onoj grupaciji mitova i legendi koje nismo planirali spominjati (ona o mladoj i kumu), no tiče se cijelog jednog grada pa je ipak upala na listu. Već površno guglanje izbacit će brojne gradove i mjesta koji se iz nekog čudnog razloga ponose ili rekordnim brojem kafića ili rekordnim brojem alkoholičara, često se dodatno pozivajući i na rubriku u Guinessovoj knjizi rekorda, koja niti postoji niti je ikada postojala. Sinj, Imotski, pa čak i Split te, posebno uporni Bjelovar, hvale se istim postignućima, zbog kojih bi se u nekoj drugoj državi ljudi vjerojatno zabrinuli, no u Hrvatskoj je to očito razlog za lokalpatriotski ponos. “Nažalost”, bez stvarnog pokrića.
5. Dani piva nikada nisu bili kulturno-umjetnička manifestacija: Jedan aktualan ovih dana. Ne, Dani piva su uvijek bili ono što Dani piva u različitim oblicima i nazivima jesu svugdje na svijetu. Manifestacija na kojoj se pije piva, jedu se kobasice ili ćevapi, klinci su u lunaparku, a na pozornici sviraju lake note. Tako je bilo i u Zvijezdi, tako je bilo uvijek i u tome nema ni ništa loše. To je koncepcija i daleko najveće i najposjećenije zabavne manifestacije na svijetu – Oktoberfesta.
KAportal.hr