Kako godina brzo leti! Ponovo je pred nama Svjetski dan sportskih novinara, 2. srpnja. Dočekujemo ga na puno načina, a niti jedan baš slavljenički ili najsretniji na svijetu - piše Jura Ozmec, predsjednik HZSN.
Pandemija je pokosila novinarsku profesiju, pa i nas. Posebno
kolegice i kolege koji su freelanceri. Mnogi od potresa i pojave
Covida nisu ni bili u redakcijama. Mnogi su se suočili s
vijestima i sportskim druženjima putem Zooma, Teamsa ili sličnih
platformi, a neki su i izgubili tu bitku s tehnologijom. Mnoge su
tiskovine od lanjskog obilježavanja Svjetskoga dana sportskih
novinara ili poskupjele ili se polako prebacuju na prodaju
sadržaja dostupnog preko Interneta, ili su se, neke, ugasile.
Nije bolje ni portalima, posebno ne isključivo sportskima, iako
se još drže. Televizije, dostupne svim građanima Hrvatske su
izgubile bitku za hrvatski sport, koji je jeftino rasprodan
vlasnicima različitih naplatnih i prosječnom Hrvatu skupih kanala
sa sjedištem izvan RH, a vidljivost mu je, hrvatskom sportu,
minorna. Dobro je da sporta u Hrvatskoj, a time i nas uopće još
ima.
Kako to razriješiti? Teško. Hrvatski zbor sportskih novinara, baš
poput Hrvatskog novinarskog društva, gubi članove. Ne rapidno, ne
zabrinjavajuće, ali polako. Dugogodišnji članovi nas neminovno i
zauvijek napuštaju, a nema mladih ili mlađih ili jednostavno nema
novih članova. Prošle godine, ipak, jedna pozitivna stvar s
učlanjenjem cjelokupne redakcije HNTV-a budi nadu da se stvari
mijenjaju. Da postaje primarnije da si član udruge koja ipak
skrbi o profesiji, pokušava ostvariti rješenja za probleme koji
nas sve tište, pa i nagraditi trud koji sportski novinari,
fotoreporteri ili cijele redakcije pokazuju tijekom godine. Nije
dobro da u trenutku dobijanja molbe za učlanjenjem većina pita “a
što imam od toga?”. Ništa bi bio najtočniji odgovor, u slučaju da
je doista samo materijalno u žiži zanimanja pojedinca. Jer ako
jest materijalno i ako se ljudi učlanjuju samo da bi nešto
“imali”, onda to ionako nije svrha udruge poput HZSN-a. Iako,
ruku na srce, kad je HZSN organizirao različite popuste, gotovo
nitko od članova to nije koristio, niti se pokazalo dovoljno
zanimljivim da se netko zbog toga učlani. A primjer kupnje zimske
jakne s 50% popusta, na rate, ne zvuči uopće loše. Samo ta jedna
razlika u novcu bila bi dovoljna za 6 godina članstva u HZSN-u.
Da, jer mi nismo dirali članarine. I dalje je naša članarina 200
kuna za dvije godine, odnosno 100 za jednu, odnosno malo više od
8 kuna mjesečno, što je taman za jednu kavu. Mjesečno. Slično se
događa i na svjetskoj razini, u Svjetskoj udruzi sportskih
novinara, AIPS-u, pa je to, očito, trend.
No, trend je i da se pokazujemo drugima, ne samo kroz svoj rad,
nego i kroz nagradne natječaje, na primjer baš AIPS-a. Dakle, da
na pitanje “a što imam od toga?” dobijete konkretan financijski
odgovor. Ponovo je na stolu ponuda iz AIPS-a www.aipsrewards.com
koja nudi čak 8 tisuća dolara pobjednicima u 8 različitih
kategorija novinarskog izražavanja, samo u sportu. A Hrvatske tu
također nema, barem ne onoliko koliko mi se čini da hrvatsko
sportsko novinarstvo može i zna, koliko je dobro. A dobro je, jer
sam vidio gotovo sve pristigle svjetske radove u zadnja 3
natječaja. No, svatko se mora javiti sam, svatko mora svoj
uradak, članak, TV reportažu, fotografiju … poslati sam.
I zato priželjkujem da ove godine na natječaj ode puno više
hrvatskih radova nego proteklih. Da ne podsjećam da je kolega
Sopta svojom fotografijom sa SP u Rusiji u prvom izdanju završio
na iznimno visokom četvrtom mjestu.
Dakle, može se! A hoćete li? Kao vlastiti, mali, doprinos za
Svjetski dan sportskih novinara …
JURA OZMEC, predsjednik HZSN