Karlovački rukomet je na prekretnici – ostati u istom rangu natjecanja ili ispasti? Potencijala ima. Na žalost, o sebi ne može odlučivati sam. Oni koji bi mogli pomoći na to gledaju drugim očima...
Rukometaši Karlovca izgubili su u Zagrebu 22:43 od lidera
prvenstva i vjerojatno nikad pobjedive momčadi u prvenstvu i kupu
domaćeg rukometa – vječitog prvaka i pobjednika kupa RK Zagreb
PPD. Pobjeda zagrebačke momčadi nikoga nije iznenadila jer svaki
drugi rezultat bio bi ravan senzaciji. Karlovčani će uspjeh
tražiti u susretu sljedećeg 13. kola koja se igra u subotu 11.
prosinca. RK Dubrava je na 4. mjestu s 12 bodova. Momčad
Tanje Rašić je nakon spomenutog poraza šesta s
10 bodova. Potom slijedi stanka do 12. veljače kada Karlovčani
dočekuju Goricu.
Pobjedama Umaga protiv Dubrave (37:30) i Poreča u Vinkovcima
(32:3o) situacija na vrhu ljestvice Paket24 Premijer lige (Liga
A) zakomplicirala se do krajnjih granica. Iznad crte, a to znači
u Ligi za prvaka, za sada je siguran samo PPD Zagreb. Za
preostala dva mjesta čak je pet kandidata: Gorica, Poreč,
Dubrava, Umag i Karlovac.
Naravno, pitanje je hoće li Karlovac osigurati nastavak igranja u
Ligi za prvaka ili Ligi za ostanak. Važnije od toga je mogu li
karlovački rukometaši ostati u društvu najboljih? Relativno lako
bi mogli odgovoriti na taj upit kad ne bi znali da se “šuška”
kako će već tokom pauze braća Smojver napustiti
Karlovac. Svi koji prate aktualno stanje znaju da su iskusni
igrači Dominik i Domagoj Smojver te Ivan Bačić
oslonci sastava, a ne takozvana pojačanja poput Brune
Negrana (sada) i Filipa Begića
(nekada). Isto tako možemo zaključiti da Karlovac nije bez
igračkog kapitala izraslog u KA-školi pa čini solidnu postavu
zahvaljujući i Rukavini, Hrvojeviću, Bosiljevcu,
Janjaninu i drugima … Najslabije karike su golmani.
Gorka je istina da odlaskom braće Smojver HRK Karlovac ne bi imao
gotovo nikakve šanse ostati u Premijer ligi.
I onda se naravno pitate zašto bi uopće Smojveri trebali
napustili Karlovac? Kad su se vraćali u klub obećano im
je da će ih zaposliti, što je moguće prije. To je i bio glavni
uvjet povratka. Egzistencija je minimalno što bi se
sportašu trebalo osigurati. Do danas je, međutim, sve
ostalo na “obećanje ludom radovanje”. Nije im klub ponudio
rješenje a da prije nije razgovarao s onima koji u gradu
odlučuju o zapošljavanju po ZNA SE kojim referencama. U to smo se
imali prilike osvjedočiti na bezbroj raznih primjera. No kad su
posrijedi sportaši koji nastupaju pod njegovim imenom i
promoviraju ga – to nije važno. Važni su samo partijski kadrovi.
Dokad!?
Ništa bolja situacija nije u ženskom rukometu
koji je ove sezone osigurao Drugu hrvatsku ligu – zapad.
Domaće igračice izgubile su u dvorani kraj Korane od Samobora
27:29. Do 4-5 minuta prije svršetka mislilo se da će bodovi
ostati na četiri rijeke i osam obala, ali tada se dogodio
preokret… Dosad su Samoborke bile šeste, što i ostaju.
Karlovčanke pak zadržavaju pretposljednju poziciju sa samo 2 boda
i dvije utakmice više od posljednje ekipe Zaprešića s kojom se
igračice trenera Dražena Keče sastaju na domaćem
terenu u idućem 12. kolu koje se igra 12. veljače. Uoči
višemjesečne stanke karlovačke rukometašice imaju omjer
10-1-0-9-239:287-2 što znači da u 10 utakmica imaju jednu
pobjedu, niti jedan remi, devet poraza, gol razliku – 48 i ta dva
tanka boda.
Nismo takvim raspletom ogorčeni već tužni jer znamo da je moglo
bolje. Trebalo je pošto-poto zadržati onu najbolju,
Kristinu Vuković, budući da bi uz nju i
povratnicu Mariju Kusanić to bi sasvim druga
formacija. A i dobilo bi se vremena/prostora za uigravanje
neiskusnih igračica koje su najmanje krive za postojeći rezultat.
Tko je onda kriv – zna se.
Koliko i kako će Dražen Keča, kojemu sigurno
nije lako, iskoristiti zimski predah da bi bolje pripremio svoju
postavu i stoga ne bi u Drugoj ligi plesala samo jedno ljeto,
vidjet ćemo. Najbolja solucija bilo bi vratiti Kiki
u RKŠR Karlovac, što nije nemoguća misija. Kako god
okrenuli lako neće biti, ali u nadi je spas.
Nemojmo se čuditi što nam kolektivni sport cupka
u mjestu ili pada u niži natjecateljski razred. O momčadskom
prvaku države (osim u bejzbolu) možemo samo sanjati, a karlovački
olimpijac udaljen je od karlovačkog sporta tri svjetlosne godine.
I da zaključimo: nije sve u novcu i nije dovoljno reći “Ove
godine smo iz proračuna osigurali više”. Krivac za
stagnaciju sporta u našem gradu nisu samo igračice i
igrači, treneri, članovi klupskih uprava. Dapače, ZNA SE vrlo
dobro tko “kroji gaće” i tako indirektno odlučuje o uspjesima
koji se sukladno takvom odnosu sve češće pretvaraju u neuspjehe.