Budućim generacijama prepričavat ćemo kako je to izbornik Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik od stoljeća sedmog, uspio ujediniti sve Hrvate i opet doći do te medalje.
Što još reći nakon ovog Svjetskog prvenstva za Hrvatsku a što već
nije rečeno? Iza nas je mjesec dana sreće, ponosa i zajedništva.
Osvojili smo brončanu medalju zlatnog sjaja za sve one u svijetu
koji nas vole a najviše za Lijepu Našu, za hrvatski narod. Kad se
pričalo prije Rusije o velikim uspjesima Vatrenih, izdvajala se
uvijek Francuska 1998. i brončana medalja Ćirinih izabranika.
Nakon Francuske Rusija je bilo stvarno nešto posebno – finale i
srebrna medalja za Hrvatsku.
A ONDA JE DOŠAO KATAR …
Drugo veliko natjecanje zaredom i druga velika medalje za naše
Vatrene, iako možda neki i nisu previše vjerovali da bi se to
moglo dogoditi. Došli smo u Katar kao viceprvaci, a sada smo opet
na vrhu kao treća reprezentacija svijeta od 32 reprezentacije
koje su se plasirale u Katar na SP. Zanimljiv podatak je da
Ujedinjeni narodi imaju 193 članice a svjetska nogometna
asocijacija FIFA ima ih 211. Uspjeh je to vrijedan “vatrenih”
nogometaša.
Zaista zvuči nestvarno: treća medalja na svjetskim prvenstvima za
Hrvatsku otkako ima pravo nastupa na najvećom nogometnom
natjecanju. Dvaput zaredom igrati polufinale SP-a, jednom ući u
finale i biti viceprvak, drugi put osvojiti broncu. Hrvatska je
opet izgubila od svjetskog prvaka. Ta činjenica samo povećava
njezin ionako veliki uspjeh. Bronca za nijansu još jače svijetli.
Hrvati su izgubili samo od svjetskih prvaka a sretan je i papa
Franjo!
Šest puta zaredom plasirati se na velika natjecanja, samo dva
propustiti od mogućih 14. E, to je doista impozantno. U
posljednje 24 godine ili posljednjih 7 svjetskih prvenstava, to
je uspjelo samo Njemačkoj, Francuskoj i Hrvatskoj. Tri medalje u
tom razdoblju nema ni peterostruki prvak svijeta Brazil,
Argentina, Nizozemska, a ni Španjolska. To je podatak koji
fascinira svijet jer već svi znaju da Hrvatska ima jedva četiri
milijuna stanovnika i nogometnu infrastrukturu koje bi se
postidjele i zemlje trećeg svijeta.
HRVATSKA JE NOGOMETNA VELESILA
Nakon svega, valjda će sada svijet zapamtiti da Vatrene ne treba
podcjenjivati, ali i da nije kraj dok Hrvatska ne kaže da je
kraj. Vatreni su opet pokvarili planove velesilama jer nogometne
velesile ne shvaćaju da je i Hrvatska jedna nogometna velesila.
Ovim Mundijalom zapečatili su svoju poziciju kao svjetska
nogometna velesila. U svojoj čestitci koju u ime HOO-a potpisuju
predsjednik Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač poručuju:
“Nakon fantastične bronce iz 1998. i senzacionalnog srebra iz
2018., mala Hrvatska zasluženo je osvojila drugu medalju zaredom
na prestižnim Mundijalima i s ukupno trećim odličjem upisala se
za sva vremena u nogometnu povijest.”
Potom slijedi povratak u Domovinu i opet repriza Rusije i
spektakularan doček u Zagrebu. Ne samo u našem glavnom gradu,
slavlje na gradskim ulicama diljem Hrvatske trajalo je do dugo u
noć. Vatrene su slavili s pjesmom, vatrometima i u Splitu,
Rijeci, Zadru, Velikoj Gorici, Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku,
Puli, Metkoviću … Dakako i kod nas Karlovcu na gradskim
ulicama, trgovima, kafićima … Ponosnima su učinili cijelu
Hrvatsku.
Svijet je konačno upoznao novu mladu snagu Vatrenih: Livakovića,
Gvardiola, Oršića, Juranovića, Pašalića, Vlašića, Majera,
Stanišića, Sosu, J. Šutala, Petkovića, Brozovića, Kovačića,
Sučića, Šimića i druge … Kapetan Modrić je s pozornice
Jelačić placa u Zagrebu gdje je 100 tisuća Hrvata došlo
pozdraviti naše nogometne heroje poručio: ‘Donijet će ova
reprezentacija i zlato!’
Izbornik Zlatko Dalić je, pak, na Jelačiću kazao okupljenima: “Ne
bih ja bio nikakav majstor da nije bilo igrača, ovih ljudi iza
mene … Luka će ostati, budite sigurni. Hvala im što su osvojili
ovu broncu i ujedinili opet Hrvatsku. Pokazali su poniznost,
skromnost, hrabrost i vjeru. Nismo bahati, nismo bezobrazni, ne
podcjenjujemo nikoga, ponašamo se kako treba i mi smo sigurno
najuređenija reprezentacija na svijetu. I zbog toga ih je dragi
Bog nagradio. Ništa nije slučajno. Vjera nas vodi da možemo, da
jesmo i vratilo nam se. Dečki, moj naklon. Oni to zaslužuju, kao
i Hrvatska. Ovo je Hrvatska kakva mora biti uvijek,” rekao je
izbornik s najviše utakmica na klupi reprezentacije u povijesti.
Budućim generacijama prepričavat ćemo kako je to izbornik Zlatko
Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik od stoljeća sedmog, uspio
ujediniti sve Hrvate i opet doći do te medalje.
PODJELE NA SJEVER I JUG, DINAMO I HAJDUK
Znakovita je bila i izjava Brune Petkovića koji je kazao: “Mislim
da mi svi znamo kolika je u HNL-u podjela na sjever i jug, na
Dinamo i Hajduk. Mi smo svi ovih mjesec dana živjeli kao jedno i
to je najveća nagrada koju mi igrači možemo dobiti.”
Vladalo je zajedništvo i nitko nije tražio “dlaku u jajetu”, mane
i nedostatke, “skidale se glave”, nego se zajedništvom tražilo
rješenje za prepreke. I upravo bi to u našem društvu trebao biti
putokaz za sve ostale prepreke. Ako nešto ne valja zamijeniš
boljim … Kad bi se tako radilo na svim poljima, uspjeha ne bi
nedostajao.
Hrvatska je sve to uspjela praktički bez pravog stadiona i bez
pravog kampa, dok druge zemlje, pa i nama susjedne, imaju pregršt
modernih stadiona i trening-centara, a ispadaju u skupinama ili
se uopće ne mogu plasirati. Italija je, primjerice, propustila
već dva SP-a zaredom. Hrvati nose nogometni gen i zato ovo nije
kraj. Hrvatska će i dalje biti “mali div” koji sudjeluje na
najvećim natjecanjima, a kad će doći sljedeća medalja i hoćemo li
dočekati željeno zlato ovisi o mnogočemu.
Poštovani čitaoče, morao sam sve to staviti u kolumnu jer što se
ne zapiše neće ostati zapamćeno. Ponosan sam i sretan jer sam bio
dio te velike sportske povijesti. Znam, osobno je ali … to je
tako. Nemojte zamjeriti.
Sretan Božić svima, ma gdje bili!