Trener svih trenera Ćiro Blažević bit će pokopan u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj, u srijedu 15. veljače u 13 sati, tamo gdje su posljednja počivališta i Ene Begović, Dražena Petrovića, Ivice Račana, Akija Rahimovskog, Rajka Dujmića, Kiće Slabinca … Preminuo je dan prije 88. rođendana u Zagrebu.
Djetinjstvo Miroslava Blaževića obilježili su
glad, neimaština i neizvjesnost. Svjestan obiteljske stigme, Ćiro
se ni iz čega nastojao uzdići sportom. I pritom, kad je riječ o
nogometnoj struci, bio apsolutno uspješan.
ŽIVOT MU JE BIO KALVARIJA
“Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu zatvoriti se
u svoja četiri zida i plakati – toliko da nikad ne prestanem.
Ništa me nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sad se, evo, pojavio
i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na
štapu nosio, a kasnije u mladosti, kad sam se već i oženio,
supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili prisilno
postiti. Da, život mi je bio obična kalvarija i trebalo je sve to
izdržati. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana izgleda
drukčije, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno
razočaranja” – napisao je Ćiro u jednoj od svojih
posljednjih objava.
Njegov znanac sa stažem od 45 godina bio je Branko
Stipković (69), izvjestitelj i kolumnist Sportskih
novosti koji je s Karlovcem povezan brojnim dodirnim točkama.
Glavna specijalnost bila mu je nogometna reprezentacija.
Zahvaljujući statusu jednog od vodećih reportera izvještavao je
iz 70 država sa svih 6 kontinenata. Prvi je lansirao sintagmu
“trener svih trenera”? Kako? Na to pitanje odgovorio nam je
krajem prošle godine u KAŠ-evom intervjuu tjedna:
TRENER SVIH TRENERA
“U uredu HNS-a, Ilica 31, izbornika Blaževića intervjuirao sam za
Božićni broj 1998. Pitao kako je bilo na upravo završenom
kongresu izbornika svih europskih reprezentacija u Düsseldorfu.
‘Krasno’, odgovorio je pa podvukao: ‘Meni je posebno imponiralo
kad je za govornicu došao Aime Jacquet, selektor Francuske, da bi
zahvalio na nagradi za trenera godine. Tada je istaknuo da
razumije zašto je dobitnik on, lider novog svjetskog prvaka, ali
da se ruka maga najviše ocrtavala u nastupima Hrvatske! Veći
kompliment nisam mogao ni sanjati’. Zaustio sam ‘Ispada, Šefe, da
ste vi trener svih trenera!?’ Blažević, legenda koja hoda zvan
Atila Bič Božji, u hipu je zagalamio: ‘Tako je, nego što sam!’
namjerno se čudeći napomeni.
Trener svih trenera autor je jednog od najvećih
uspjeha hrvatskog sporta. Sjajni strateg osvojio je s uistinu
velikim Vatrenima brončanu medalju na spomenutom Coupe du
Mondeu i zauvijek će ostati upisan u povijest hrvatskog sporta,
ne samo nogometa. Proglašen je Dinamovim “Trenerom stoljeća” u
izboru Večernjaka, kao stručnjak koji je nakon 24 godine donio
Plavima naslov državnog prvaka (1982.) i doživio neslućenu
popularnost ogrnut koliko glasovitim toliko i famoznim bijelim
šalom.
ĆIRO U KARLOVCU
O Ćiri se zna sve. Volio je pričati o svemu; o
karijeri, obitelji, estradi, poglavito o svojim učenicima i
suparnicima. O evoluciji nogometa glede koje, recimo, nije
priznavao sustav igre, tvrdeći da za nj ne postoji, da ga formira
od prilike do prilike, ovisno o profilu kadra. Za razliku od
kolega, naprimjer Tomislava Ivića, koji bi
odredio sustav to jest raspored (4-4-2 ili 4-2-3-1, ili 3-5-2) pa
onda birao aktere… Ne zaboravimo da je Blažević bio izbornik čak
četiri nacionalne selekcije – Švicarske, Hrvatske, Irana te Bosne
i Hercegovine, plus olimpijske vrste Kine (igrači do 23 godine).
Savršeno je poznavao moć medija. Bilo da je govorio o nogometnim
promišljanjima ili pak o osobnim diskrecijama, on je sve
velikodušno plasirao u javnost. Bio je majstor PR-a! Njegovu ste
pojavnost mogli voljeti ili prezirati, ali ona nikoga nije
ostavljala ravnodušnim. Ljudi su obožavali takvu iskrenost i
izravnost.
Nije bilo kraja u Lijepoj našoj u kojem nije dobrodošao, gdje ga
nisu poštovali. Tako je i u Karlovcu imao bezbroj prijatelja i
često je znao dolaziti. Došao je u vrtić Grabrik podržati
humanitarnu akciju Karlovačke banke “Štedim i
darujem” kad se prikupljao novac za izgradnju novog
vrtića na Turnju. Obilazio je nogometaše na stadionu uz Koranu.
Njegov sin Miroslav u Mekušanskom polju je izgradio prvo
nogometno igralište s umjetnom travom. Tata je stizao i na
karlovački malonogometni turnir… Sretan sam jer mi
pripala povlastica i čast upoznati tog čovjeka. I dva sata ga
intervjuirati na Radio Jaski, stanici na kojoj sam sredinom 90-ih
bio dvije i pol godine urednik sportske emisije srijedom nakon
što me ondašnja politička garnitura više nije htjela na Radio
Karlovcu…
KAKO UZVRATITI VELIKANU
Da stadion u rodnom Travniku ponese ime Miroslava Blaževića
podržali su tamošnji gradski čelnici. On je to zaslužio i svi su
složni – Ćiro i Ivo Andrić dva su ponosa. Dinamo
se posljednjih godina oprostio od nekoliko svojih legendi, poput
Zlatka Kranjčara, Slavena Zambate, Stjepana Lamze,
Krasnodara Rore, Zlatka Škorića, Otta Barića … Nekima
je Dinamo ukazao čast da po njima nazove pomoćne terene.
Prijedlog da Cico Kranjčar dobije ulicu u Zagrebu čami kod
komisiji gotovo dvije godine, a slučaj Josipa
Kužea još od 2017. Isto kao i prijedlog Hrvatskog zbora
sportskih novinara da se u Zagrebu pronađu ulice koje bi nosile
imena sportskih novinara Tomislava Židaka i
Milke Babović.
Kakve počasti će Ćiro dobiti u Hrvatskoj? I
premda su još neki velikani zaslužili takvu čast, vjerojatno
nitko ne bi imao ništa protiv da novi stadion nosi Ćirino ime. O
tome može odlučiti jedino vlasnik, Grad Zagreb.
“Svakako će nešto dobiti, to mora biti nešto veliko i zato je
prerano konkretno govoriti”, rekao je predsjednik HNS-a
Marijan Kustić.
KARLOVAC I SPORTSKE IKONE
U Hrvatskoj ime (lokalnog) velikana tog sporta nose
stadioni u Puli (Aldo Drosina),
Koprivnici (Ivan Kušek Apaš),
Karlovcu (Branko Čavlović Čavlek),
Omišu (Anđelko Marušić)… Trgovi se zovu po
velikanima poput Dražena Petrovića i
Krešimira Ćosića. Dosta ulica nosi imena
sportskih asova: od trenera Ante Pandakovića i
automobilista Ferdinanda Budickog preko
Matije Ljubeka do Bernarda Vukasa, Luke
Kaliterne, odnedavno i Mate Parlova.
U Karlovcu po tom pitanju stojimo solidno: imamo
Šetalište Zdravka Švegara, novinara i
publicista, Perivoj Leonarda Lene Šoštarića,
Sportski centar Vladimir Tvrdinić-Tvrdi u
Gornjem Mekušju i spomen ploču ocu modernog sporta u Hrvata dr.
Franji Bučaru u Gimnaziji u kojoj je
predavao tjelovježbu. Na Korani, pored starog atletskog stadiona
na Foginovom kupalištu, postavljena je sportsko-turistička ploča
olimpijcima Jelici Pavličić-Štefančić i
pokojnom Kreši Račiću.