Visoko smo politizirano društvo što u mnogima izaziva neku vrstu
prijezira, potrebe za distancom ili potpunim ignoriranjem svega
što s politikom ima veze. No, politika nas u životu uvijek prati
u stopu, i kad se ne želimo baviti njome ona se – budite sigurni
u to – bavi s nama. Taj bijeg od politike manifestira se uglavnom
na dva načina od kojih je bar jedan temeljito pogrešan. Neizlazak
na izbore nije nezakonit, može biti i legitiman čin protesta, ali
svatko tko odluči tako mora imati jednu važnu činjenicu na
pameti. Apstinenata od demokratskih izbora je uvijek više među
onim mlađima (što bi po defaultu trebalo značiti i progresivnijma
što nažalost u nas i ne mora biti tako) i obrazovanijima. Drugim
riječima, apstinencijom se daje mogućnost da nam o životima
odlučuju zatucaniji i gluplji. Glasovanje na izborima se može
činiti kao prilično bijedan način demokratske participacije, ali
to je najkonkretniji izravni način utjecanja na pravac u kojem će
jedna zemlja ili grad krenuti.
Druga vrsta bijega od politike, odbijanje ulaska u članstvo
partija, je možda i manje racionalna od neizlaska, ali je moralno
ispravnija. Zanimljiv je sociološki fenomen da u gradu i zemlji
gdje se zna da se u javnoj službi bez odgovarajuće stranačke
knjižice teže zapošljavaju i čistačice, ljudi radije odabiru
nezaposlenost nego stranačku pripadnost. Nekad u Savez komunista
nije ni mogao tko je htio, a hrvatske političke stranke vabe
građane da se učlane, da se omasove i za to ne nude ideale kao u
tekstu kojeg danas prenosimo iz prošlosti, već konkretne koristi.
I ne uspijeva im. HDZ tvrdi da ima 200 tisuća članova što bi
daleko najviše od svih stranaka, ali oni su od početka
demokracije imali jak vjetar u leđa s okretanjem kaputa 97 tisuća
članova Saveza komunista koji su do kraja 1990. prešli iz SKH u
HDZ. SDP kao vladajuća stranka danas ima oko 40 tisuća članova,
što je manje negoli sredinom 90-ih kad su bili minorna
parlamentarna opcija.
“Povjerenje”, Karlovački tjednik, 15. rujna
1977.
Ako pogledamo natječaje u bilo kojim novinama, pored stručnih
kvaliteta, potrebnog radnog staža traže se i moralno-političke
kvalitete ili podobnosti. No, nerijetko, pod moralno–političkim
kvalitetama podrazumijeva se članstvo u SK. Otuda i pojave
prilikom reizbornosti da potencijalni kandidat želi postati
članom Partije, vjerujući valjda da se na osnovi pripadnosti,
ponajčešće formalnoj, stječu privilegije i viza za izbor. Ponekad
je to slučaj i kod prijema u radni odnos. Međutim, u provođenju
kadrovske politike, u Partiji i društvu uopće, u karlovačkoj
općini polazi se od Samoupravnog sporazuma u ovoj oblasti.
Pa ipak i kod nas ima takvih pojava: jedan četrdesetogodišnjak,
upravo zbog ostanka na radnom položaju, rukovodećem, želi da
postane članom SK.
Ali u provođenju kadrovske politike u Partiji i društvu uopće ne
može i ne smije biti pretplaćenih funkcija. Nitko unaprijed ne
može dobiti mjenicu da bude izabran na bilo koje radno mjesto, a
da mu pritom crvena knjižica bude znak povjerenja ili garancija
za izbor. Vrednovanje svakog pojedinca treba se zasnivati na
njegovom odnosu prema razvoju samoupravnih odnosa kako u OOUR-a
tako i u MZ. Kandidat mora biti osvjedočeni borac za daljnji
razvoj samoupravnih dohodovnih odnosa na principima ZUR i Ustava,
a što je dokazao svojom aktivnošću u radnoj i životnoj sredini i
time stekao povjerenje prije svega radničke klase, da je istinski
borac za ostvarenje njenih interesa i daljnjeg razvoja tekovina
revolucije. Ovo posebno naglašavamo jer se nalazimo u
pretkongresnoj godini, pred izborima u drugim
društveno-političkim organizacijama kao i za delegate u skupštine
društveno-političkih zajednica. Jer želja da partijsko članstvo
posluži za izbor znak je i karijerizma.
Pripremio Tihomir Ivka