Kako u ljudi od Boga zna biti dugog jezika, a tako malo pameti!
Teško je zaključiti drugačije i blaže nakon recentnih javnih
razmišljanja prvaka dviju vjerskih institucija čiji vjernici
štuju jednog te istog Boga, ali se svejedno u njegovo ime s
vremena na vrijeme pokolju. Antologijski glupu (što je manje
bitno) i društveno vrlo opasnu izjavu (što je jako važno),
izrekao je u Hrvatskoj neki dan patrijarh Srpske pravoslavne
crkve Irinej o tome kako su Srbi radili zlo svojim susjedima ali
u manjoj mjeri nego oni njima. Na stranu ignoriranje činjenica,
ali otkad se težina kolektivnih zločina može vagati, i otkad to
čine ljudi čije je poslanje nije da gledaju trnje u tuđim očima i
ignoriraju balvane u svojim, već da ispovijedaju svoje grijehe ne
mjereći druge? Zar nisu ljudi od Boga tu da čine snošljivijom
svoju pastvu prema drugima, da zacjeljuju rane netrpeljivosti, a
ne je posipaju solju i prenose spiralu nasilja s koljena na
koljeno? Ista pitanja moglo bi se postaviti i katoličkom
nadbiskupu Želimiru Puljiću, koji se službeno oglasio s
prijedlogom da se na referendumu Hrvati izjasne o peticiji da se
pozdrav “Za dom spremni” uvede kao službeni u Oružne snage RH,
jer taj pozdrav “čini se, ulazi u područje dvoznačnosti i
nejasnoće.”
Dakle, u pozdravu koji je (čak i da je službeno korišten prije
NDH), u NDH toliko politički i moralno kompromitiran, u 21.
stoljeću može biti nešto nejasno i dvoznačno samo osobi koja je
ili neznalica ili manipulator, ustašofil ili idiot. Puljić,
čovjek iz samog vrha klera kao predsjednik Hrvatske biskupske
konferencije – baš i kao dvojica njegovih kolega Košić i Pozaić,
potpisnici duboko antihrvatske peticije – su ponajmanje ovo prvo.
Ali da – nazovimo stvari pravim imenom – oni su manipulatori,
ustašofili i idioti koji samo rade štetu svom narodu. U
Hrvatskoj, u susjedstvu i širom svijeta. I baš kao njihov brat po
križu Irinej, umjesto da grade mostove među ljudima, oni
produbljuju jaz kod onih mentalnih slabića koje vjera i krvna
zrnca mogu navesti na mržnju. Koje licemjerje, propovijedati kako
su svi ljudi braća, a zaključivati da su drugi činili veće
zločine od Srba i da je u današnjoj Hrvatskoj pozdrav “za dom
spremni” nejasan i dvoznačan. Nejasno je i dvoznačno ono što je
prošle godine na dan pada Vukovara izgovorio još jedan vrli
biskup trabunjajući o Srbima zločincima kroz biblijsku priču o
Zakeju preobraćeniku, ističući nespremnost onih što su počinili
agresiju, zločine i genocid da se preobrate kao Zakej. Kakva
budalaština! Za početak, Zakej je bio tek bogati carinik, a ne
ubojica, a za kraj, ubojice u modernom svijetu nisu pitanje
preobraćenja i crkvenih tlapnji, već državnog odvjetništva. Ali,
vrlom biskupu ta misaona akrobacija dobro je poslužila da
zaključi da ćirilica nema samo značenje pisma, nego i dalje
označava agresore i zločince. Kakav perfidan način da se baci još
jedna sjena kolektivne krivnje na cijeli jedan narod. A iz
povijesti, na potezu od Hitlera do aktualnog zla u ime vjere
ISIL-a, znamo koliko je “proizvodnja” kolektivne krivnje – nečega
što zapravo ne postoji i ne smije postojati – društveno opasna
rabota. Nema sumnje, dio pravoslavnih popova i katoličkog klera
su vukovi u janjećoj koži koji daju doprinos držanja neukih (i
obrazovanih) budala u spirali netrpeljivosti i u nju induciraju
nove i nove generacije. I što nam se događa? Konkretno, u
Karlovcu i okolici za koje bi voljeli reći da je tolerantna
sredina i gdje po zadnjem službenom popisu stanovništva tek svaka
deseta osoba nije Hrvat, čini se da manjina i različitost opet
nije bogatstvo već izvor iracionalne nesnošljivosti. Zadojena
manjina u dominantno većinskom narodu nas ponovno vraća na stazu
90-ih za koje smo mislili da su prošlo svršeno vrijeme.
Na činjenicu da ćirilične ploče na zgradama u Krnjaku i Vojniću
nisu smetale nikome dok nije počelo razbijanje dvojezičnih ploča
u Vukovaru već smo zaboravili, a sad žmirimo na činjenicu da je
katedralni hram pravoslavne crkve koji smo srušili u ratu, pa ga
na račun poreznih obveznika ponovno izgradili, u kratko vrijeme
četiri puta bio meta provale. Na ovom mjestu prilikom prve
provale koja je uključivala i krađu, ironizirali smo priopćenje
mlade političke opcije “Novi val” jer smo smatrali da se na
osnovu jedne provale koja je ukazivala tek na sitni kriminal
Karlovac ne može “brendirati kao grad netolerancije”. Ispalo je
da su “novovalovci” ispali vidoviti, a gore potpisani naivan i
kratkovidan. Jedna provala može biti slučajnost, ali četiri
zaredom, s tim da u prošlotjednoj nije otuđeno ništa, ne mogu
biti slučajnost. Dodajmo tome razbijanje prozora i grafite mržnje
na crkvi Sv. Nikole, i nažalost se moramo složiti s rečenicom
starješine hrama igumana Stankovića da je pravoslavna crkva
jedini vjerski objekt u Karlovcu koji se redovito skrnavi. Tu je
rečenicu zapisala Hina, prenijele druge agencije, čitali su to i
u istočnom susjedstvu, dodano je još malo goriva na vatru
netrpeljivosti i stvarno – eto Karlovca na karti netolerancije.
Stvar bi ispala kao ispad usamljenog ultra desničarskog kretena
da je bilo ikakve reakcije, da se gradonačelnik, inače smjerni
kršćanin ogradio od opetovanog skrnavljenja kršćanskog hrama, da
su kolege po poslu i vjerovanju u istoga Boga s druge strane trga
osudile taj čin i da je na kraju policija energičnije odradila
svoj posao. Ni u jednom od četiri slučaja policija nije pronašla
počinitelja iako se sigurno “jako” trudila. Baš nas zanima bi li
jednaki trud i rezultate polučila da se isto dogodilo s
katoličkom crkvom preko puta trga, u koju, gle čuda – nitko ne
provaljuje i ne skrnavi. To nije predmet interesa Puljića,
Pozaića, Košića i ostalih kriptofašista u biskupskim reverendama,
ali rado guraju nos u pitanja sekularne države gdje im nije
mjesto. Crkva neka se bavi sobom i svojim poslanjem.
Recimo, eto prijedloga za demokratski referendum na koji poziva
Puljić, ali unutar institucije Crkve, inače poznate po
demokratskim odnosima. Neka glasuju da se na kraju mise od svoje
pastve ne odvajaju riječima “idite u miru”, već drevnim hrvatskim
pozdravom “za dom spremni”. Da ne ostanu u zoni nejasnoće i
dvoznačnosti.