Gradska knjižnica ga nema, Gradski muzej također, nema ga ni
Zorin dom, a ni Aquatika. Nema ga ni najveće poduzeće u Karlovcu
HS produkt, gotovo smo sigurni da ga u sistematizaciji nema
nijedno privatno poduzeće u Karlovcu. Ali ga zato imaju gotovo
sva gradska poduzeća. O glasnogovornicima je riječ.
S obzirom da kroz svakodnevnu uporabu kod nas dolazi do
svojevrsne distorzije pojmova, nije zgorega početi s definicijom.
Prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog
zavoda “Miroslav Krleža” glasnogovornik je “osoba (nerijetko iz
redova novinara) koja službeno za javnost zastupa gledišta neke
organizacije, ustanove ili pojedinoga dužnosnika.”
Glasnogovornici niti su nova stvar niti su naša izmišljotina: u
svijetu je normalno da se poslovne i političke strategije
rukovodstva razvijaju uz pomoć stručnjaka za odnose s javnošću
kako bi se izgradio poslovni ili politički ugled. Reklo bi se,
imidž je danas presudan za uspjeh u svemu što ovisi o javnom
mnijenju. No, pretpostavlja se da glasnogovornike na stalnu plaću
ili povremeno PR agencije za posebne prilike kao što su izbori,
uzimaju veći sustavi koji funkcioniraju u okruženju razvijene
novinsko-medijske scene i oni koji u tržišnim uvjetima moraju
uvjeriti potencijalne korisnike da je njihov proizvod ili ideja
bolja od drugih.
Karlovačka gradska poduzeća su objektivno mala, funkcioniraju u
objektivno malom gradu sa slabom medijskom scenom, posebno onom
kritički nastrojenom. Zadnje i najvažnije, oni su monopolisti u
svom poslu i građani su zapravo prisiljeni na pravila igre (i
cijene) gradskih poduzeća. Gradska poduzeća se ne moraju boriti
za našu naklonost u strahu da ćemo njihove usluge potražiti
negdje drugdje. Uostalom, nema tog PR-a koji će recimo, u boljem
svjetlu prikazati činjenicu da je grijanje na Gradsku toplanu
najskuplji način grijanja u Karlovcu i da je isključivanje iz tog
sustava skoro pa nemoguće.
Zanimljivo, u pismenom odgovoru gradskih poduzeća na pitanje s
Gradskog vijeća o glasnogovornicima, uz Hrvatski radio Karlovac
d.o.o. i Hostel Karlovac d.o.o. saznajemo da baš Gradska toplana
nema glasnogovornika i iz nje je stigao odgovor u skladu s
predodžbom o racionalnom i odgovornom trošenju u javnom sektoru:
“Gradska toplana u organizacijskoj strukturi ne sadrži mjesto
glasnogovornika. Postoji radno mjesto poslovni tajnik i viši
stručni suradnik za odnose s javnošću. Navedeno radno mjesto
prioritetno uključuje obavljanje svih uredskih poslova za potrebe
direktora Društva, prijem stranaka, zaprimanje ulazne
dokumentacije, otpremanje izlazne dokumentacije, urudžbiranje te
distribucija unutar društva. Također osim tajničkih poslova ISTA
osoba obavlja i sve poslove vezane uz odnose s javnošću,
organizira konferencije za medije, priprema materijale za medije,
odgovora na medijske upite, upravlja društvenim mrežama, uređuje
i revidira stranice Društva…”
Zar to nije neobično, kako neka gradska poduzeća u istom gradu
mogu bez glasnogovornika, u drugima poslovni tajnik može
obavljati i posao glasnogovornika, a u većini ostalih ne može?
Nadalje, po kojoj je to logici glasnogovornik potrebniji Vodovodu
i kanalizaciji, Inkasatoru, Čistoći i Zelenilu negoli gradskim
ustanovama spomenutim u prvoj rečenici? Iako proračunski
financirani, njihov uspjeh više ovisi o percepciji u javnosti od
gradskih poduzeća. Odvoz smeća i voda se mora platiti, računi
Inkasatora bez iznimke također, karta za Gradski muzej, Aquatiku,
Zorin dom, članske iskaznice za knjižnicu, sobe u Hostelu
Karlovac u Selcu ne moraju. Na tome treba raditi. I radi se. Bez
stručnih suradnika za odnose s javnošću.
Nije teško zaključiti nakon svega da su glasnogovornici u
gradskim poduzećima daleko od nužnosti. Njihovo postojanje je
posljedica političkog kadroviranja i čudnih odluka gradskih
vlasti. Jedna od tih čudnih odluka je svakako da se nauštrb
interesa javne lokalne medijske kuće Radio Karlovca d.o.o. neki
od novinara “prekomandiraju” u gradska poduzeća kao stručni
suradnici za odnose s javnošću – glasnogovornici. Iz nekog
razloga gradski radio i novine postali su nevažni, svojevrsno 13.
prase koje se čekalo da propadne. Od kad su spojeni u jedno
poduzeće, planski su kadrovski osiromašivani, a gradske dotacije
za tu djelatnost su smanjene u posljednje četiri godine tri puta.
Preostali novinari postavljeni pred gotovo nemoguć zadatak da
nastave održavati posao kao da se nije ništa dogodilo. I uspjeli
su: sveukupno 9 zaposlenih proizvodi cjelodnevni radijski
program, održava web portal i na tjednoj bazi izdaje novine.
Drugim riječima, za razliku od gradskih poduzeća gdje se otvaraju
radna mjesta sumnjive svrsishodnosti, djelatnici tog gradskog
poduzeća ubijaju se od posla i za divno čudo čak i ostvaruju
pozitivne financijske rezultate.
Naravno da u takvoj situaciji mora patiti kvaliteta i nad tom
pretpostavkom gradske se vlasti moraju zamisliti. Gradski radio i
novine na neki su način ogledalo grada. To što su prije radila i
danas rade gradska poduzeća s glasnogovornicima ili bez njih
nitko se ne sjeća, niti će se dugo sjećati. Ono što je napisano
na stranicama Karlovačkog tjednika ostaje zauvijek. I vrlo je
važno kako je napisano.
