Da smo praznovjerni, rekli bismo da je mjesto na kojem je nekad
stajao hotel “Korana” na slapu ukleto. Nema tu sreće otkad je
tamo sazidan slap i sagrađen Pongratzov mlin sredinom 19.
stoljeća. Naime, pogon je izgorio čak pet puta u narednih sto
godina da bi onaj zadnji požar 1953. u tvornici vune značio i
kraj ere industrijske eksploatacije Korane u Karlovcu kako bi se
otvorila vrata novoj, puno primjerenijoj. Hotel na Korani, prvo
glavna zgrada, a onda kasnije i aneks s kuglanom, bio je dika
grada koja je usput donosila novac i hranila desetine karlovačkih
obitelji. No, s Domovinskim ratom prokletstvo kao da se vratilo.
Iako ni sto metara od Školske sportske dvorane koja nije
“primila” ništa manje srpskih granata s Korduna od hotela, a i
danas je karlovački ponos, hotel je u posjedu Hrvatske vojske
temeljito popljačkan, a kasnije prepušten devastaciji do
nezamislivih razmjera. Pokušavalo se svašta, tražili su se modeli
i vlasnici koji bi mu vratili staru slavu, ali nije bilo ni sreće
ni pameti dok stvar u dogovoru s lokalnim vlastima nakon dugih
godina nije prelomio karlovački tajkun Nikola Hanžel.
Prostornim planom, političkim željama pa i zdravim razumom
obavezan je da gradi repliku hotela, a sedam godina od kupnje
tamo stoji kafić i osebujni park s plastičnim životinjama što –
osim pitanja o dobrom ukusu – nameću pitanje čija je u ovom gradu
zadnja. Gradonačelnika, struke, građana odnosno javnog interesa
ili smo svi – kako koji – potrčci ili taoci samovolje tipova koji
imaju lovu. Uglavnom, nakon što se Hanžel smilovao ući u tako
zvanu drugu fazu, objavio nacrt impozantnog hotela i najavio
gradnju, bili smo mu s ovog mjesta spremni oprostiti sve pa i –
karikirano rečeno – podići mu spomenik ako sagradi hotel u
gabaritima starog. I onda kao grom iz vedra neba udari vijest da
zakolčeno gradilište tik do vode ne znači gradnju nove zgrade
nego zida koji će hotel iz neodređenog futura od te vode braniti!
Zid visok na najvišoj točki dva i pol metra!
Hanžel je puno puta pokazao kako mu je njegov interes na prvom
mjestu što je legitimno. I on ima pravo svoj privatni interes
braniti do kraja. No kad se njegov interes kosi s javnim, lokalna
vlast bi trebala biti ta koja će javni interes braniti. Kad
Hanžel zida zid od dva i pol metra tik uz Koranu, ako gnjev
postoji, a već se po reakcijama na društvenim mrežama jasno vidi
da postoji, onda je Hanžel kriva adresa za iskaljivanje tog
bijesa. Prava adresa su gradonačelnik i župan.
Ima nešto u tome, i to je prošlotjedni ekstremni vodostaj Korane
pokazao, da mjesto gdje bi trebao niknuti novi hotel voda može
poplaviti. To je prilično jak argument za gradnju zida i da se
utvrdi kako je riječ o višoj sili. I da smo praznovjerni, rekli
bismo da je to mjesto stvarno ukleto. Nažalost, istina je mnogo
manje mistična i ovozemaljskija, sve što se loše događa na
najvrjednijem komadu zemlje uz Koranu u Karlovcu logični je
epilog dugogodišnjeg upornog donošenja sumnjivih, loših i krivih
političkih odluka ljudi na vlasti u Karlovcu. Bile one posljedica
nesposobnosti ili namjernog rada protiv javnog interesa potpuno
je svejedno. I nije tu samo riječ o p(r)opuštanju povlačenja
pravih poteza po pitanju Hotela Korane od njegovog devastiranja
do prodaje i nove gradnje, nego i nečinjenju povezanom s
nesuvislim potezima vezanim uz obranu Karlovca od poplave.
Hotel je tamo 35 godina stajao i u njega nikad nije ušla voda iz
Korane. Ali, nekad davno vlast se nije libila dignuti u zrak
brane i napuniti prirodne retencije u kritičnim situacijama. Tada
nije bilo lažne dileme braniti li Mekušansko i druga polja kao
danas i dovesti se u situaciju da se mora strepiti hoće li se s
druge strane Korana preliti na Rakovac. Kanaliziranje Korane i
drugih karlovačkih rijeka i utopija da se u doba ekstremnih
klimatskih promjena može obraniti svako polje kod Karlovca moglo
bi u budućnosti imati visoku cijenu. Jedan od dokaza je tu pred
vratima; uskoro ćemo gledati Hanželov zid tamo gdje smo mislili
da betonski zid od dva i pol metra nije moguće vidjeti.
