Neugodna je istina za posljednja dva gradonačelnika Karlovca da u
posljednjih deset godina u ovome hrvatskom cestovnom raskršću
nije napravljen ni jedan novi metar obilaznica. Ni novih, ni oni
već davno započetih misleć’ tu na tako zvani gradski prsten koji
je stao pred Luščićem i ni makac dalje i na obilaznicu koja bi
Turanjčane trebala spasiti prometnog kaosa na D-1 cesti koji je
počeo odnositi i pješačke živote. Ta južna, turanjska obilaznica
dugih je 20 godina čekala nastavak iz Mostanja i onda u godinama
ničega dočekala tragikomični intermezzo u vidu Vukelićevog mosta,
pa je Karlovac – između ostalog – postao i grad mosta do kojeg ne
vodi ništa i koji ne vodi nikud.
Treba biti i pošten i reći da gradnja spomenutih cesta nije u
nadležnosti lokalne vlasti, ovisi o prioritetima Hrvatskih cesta,
daklem države. No, isto tako treba biti pošten i dodati da je
tako bilo i prije Mandića i Jelića, pa su neki drugi
gradonačelnici uspjeli isposlovati da se podvožnjakom spoje
Rakovac i Grabrik, da se premosti Kupa između Drežnika i Dubovca,
a u krajnjoj liniji i da se izgradi taj nesretni most na Korani
koji ne vodi nigdje, ali jednoga dana hoće. Prethodnici Jelića i
Mandića su ili imali više lobističkih sposobnosti ili im je
jednostavno bilo više stalo do bitnih javnih karlovačkih potreba,
pa su bili i uporniji u svojim zahtjevima prema državnoj vlasti.
Uglavnom, ovom se gradu u prometnom smislu dogodio paradoks koji
je morao biti anticipiran godinama i desetljećima prije, ali
nažalost nije. Izgradnja autoputa prema Rijeci i Splitu, trebala
je Karlovac rasteretiti nesnosnih ljetnih prometnih gužvi i
posljedničnog odsjecanja novog i starog dijela grada “brzom
cestom”, što se velikim dijelom i ostvarilo. Paradoks je da se –
unatoč tome što nas zaobilazi gro cestovnog prometa za Rijeku i
Split, pa i činjenici da Karlovac ima sve manje i manje
stanovnika – prometna gužva u samom gradu ne smanjuje, uska grla
se stvaraju na svakom koraku. Iz Mačekovo na Korzo i na nesretni
rotor-presedan u kojem nemate prednost prolaska, iz Grabrika kod
škole na Senjsku ulicu, s Drežnika na Banijanski most, iz pravca
Gaze prema Gundulićevoj, uključiti se u promet sa svih sporednih
cesta na Ulicu Banija je prava gnjavaža cijeli dan, a u vrijeme
smjene u HS Produktu i Lana Tiskari Karlovac to je skoro
nemoguće…Neuralgičnih prometnih točaka ima više nego ikad.
Dakako, nikad kompliciranijem prometnom trenutku ne pomažu
aktualni radovi na Borlinu i križanju kralja Tomislavova i “brze
ceste” kod pothodnika, kao što u godinama iza nas nije pomagalo
što se planiralo krivo ili se nije planiralo uopće. Netko je
očito u projekcijama za budućnost zaboravio ukalkulirati znatno
povećanje broja automobila u gradu i nove ekonomske okolnosti kao
što je dislokacija karlovačkih poslovnih zona, odnosno činjenice
da najviše ljudi s posla i na posao u 21. stoljeću putuje na
Baniju, zahvaljujući prije svega spomenutoj tvornici oružja.
I onda kad treba ponuditi rješenja, gradski čelnici se doimlju
kao da žive na Marsu ili u Levkušju. Priča o gradnji obilaznice
iza Šumarske škole koja se najavljuje i gura godinama nema
nikakvog smisla ako je cilj rasterećenje Ulice Josipa Kraša u
Zvijezdi u kojoj zastoja nikad nije bilo. Ima smisla samo ako se
planira graditi most na Kupi u visini HS produkta. Uz sve gužve i
probleme u centru, gradska vlast, ako smo dobro razumjeli izjave
u medijima, rasterećenje gradskog prometa vidi u gradnji
poveznice između Ilovca i Drežnika. Možda studije sugeriraju da
je to normalno i potrebno, ali zdrav razum nam sugerira nešto
drugo. Veza između Ilovca i Drežnika kroz Kaštel i Hrnetić
postoji. Nešto je duža, ali postoji. Veliko je pitanje koliko je
racionalno graditi novu cestu, preko pruge, od nule, ako
kilometar dalje već imate cestu. I što bi se time dobilo? Iz
Grada kažu da je cilj zaobilaženja grada skroz tamo do
“jugoturbinskog bazena”. Ali, zar s Ilovca i Banije nije
jednostavnije proći kroz grad “brzom cestom” pa Senjskom u tom
pravcu? Što bi se postiglo s tim da se sav promet preusmjeri na
most Drežnik-Dubovac, pa dobijete novi krkljanac na Dobovcu i
Novom centru? Pitanja je mnogo, a odgovora zašto je Karlovac pun
prometnih čepova malo.
Kad im već ne ide u planiranju i izgradnji novih cesta i
obilaznica, mogli bi u gradskoj upravi razmisliti o alternativnim
metodama rješavanja prometnih problema. Postoji niz europskih
primjera motiviranja radnika da ne dolaze autom na posao, odnosno
davanje dodatka na plaću ako na posao dolaze pješice ili
biciklom. Karlovac je mali i ravan grad, kod nas bi to moglo
proći i lokalna vlast bi mogla biti primjer drugima. Znamo,
doduše, da je to daleko od ostvarenja već po “statusu” stalka za
bicikle kod gradske uprave. Nekad je bio veći i uz samu zgradu.
Sad je sklonjen na sigurnu udaljenost, valjda da ne bi smetao
automobilima i valjda podsjećao radnike da je normalno na posao
doći s biciklom. Gradska uprava zapravo uporno prkosi svjetskim
trendova, besplatnim parkiranjem na Strossmayerovom trgu potiče
djelatnike da dolaze na posao autom, a time posredno potiče i
prometne gužve u gradu. Kao i toliko puta do sada, doslovce radi
protiv javnog interesa. Da je tome tako, svjedoči i zanimljiv
članak iz jučerašnjeg Večernjaka koji sugerira da bi svjetska
ekonomija mogla ojačati čak 100 milijardi dolara godišnje ako
poslodavci uspješno potaknu svoje zaposlenike na tjelovježbu,
odnosno da šeću barem 15 minuta dnevno što, između ostalog,
dokazano povećava produktivnost. Vjerujemo da – iako se priča da
je u Magistratu zaposleno pola Rečice i Šišljavića – većina
zaposlenika ne živi puno dalje od kruga od 15 minuta pješice. Evo
ideje za gradske čelnike. Ako su mogli uvjeriti zaposlenike da im
odlazak na duhovnu obnovu u hercegovački samostan donosi koristi,
valjda ih mogu uvjeriti i da hodanjem i bicikliranjem čine uslugu
svom zdravlju, svom novčaniku i – gradskom prometu.
