“Predložili smo im prvo jednog čovjeka od našeg povjerenja, pa
drugog, pa trećeg…Kad su ih u Zagrebu odbili predložili smo
v.d. ravnateljicu koja je i stručna. Na kraju su nam za
ravnatelja iz Zagreba nametnuli osobu koju naša organizacija ne
podržva…” Otprilike ovako potužio se prvi lički HDZ-ovac Darko
Milinović javnosti nakon što nije prošao njihov prijedlog za
novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera, javne
ustanove za koju su voli reći da je bila bankomat za potrebe
lokalnih ličkih vlasti. Njegove rečenice su zazvučale kao vic,
ali su zapravo potvrdile tužnu istinu koju svi znamo; mi smo
zemlja gdje je zakonska obveza raspisivanja natječaja za
rukovodeća mjesta farsa, mi smo zemlja u kojoj se kadrovira prije
svega po kriteriju podobnosti, a tek onda po drugim kriterijima
koji se u natječajima zaista i spominju. Jedan od rezultata te
razorne, kratkovidne politike svedene na stranački i privatni
interes uske političke klike je činjenica da su u EU samo još
Bugari siromašniji od nas. Rumunji su nas, naime pretekli 2016. i
po osobnoj potrošnji i po BDP-u po glavi stanovnika.
Dakako, nitko ne gaji iluziju da će političko kadroviranje kod
biranja na vodeće javne položaje nestati i da ga u drugim,
ekonomski i politički mnogo razvijenijim zemljema nema. Na važna
mjesta se i drugdje postavljaju ljudi koji su bliski političkoj
opciji na vlasti, to je realnost. Ali postoji ogromna razlika
između hrvatskog i političkog kadroviranja u zemljama koje bi nam
trebale biti uzor. U njima je postavljanje stranačkog poslušnika
bez posebnih znanja i iskustva na važna mjesta rezanje grane na
kojoj se sjedi, političko samoubojstvo koje se obija o glavu na
sljedećim izborima. Žalopojka Darka Milinovića nam sugerira
upravo suprotnu logiku: mi želimo čovjeka na čelu našeg
bankomata, pardon Nacionalnog parka Plitvička jezera, kojim
možemo manipulirati jer nam nitko ništa ne može. Koga briga za
stručnost, za unaprijeđenje tog ionako lukrativnog posla, za
zaštitu parka da se ne ugrozi njegov UNESCO-v status svjetske
prirodne baštine kako bi još dugo mogao donositi zaradu lokalnom
stanovništvu i puniti državni proračun.
Drugim riječima, teško je očekivati da će HDZ ili bilo koja druga
opcija na vlasti odoliti zovu postavljanju svojih ljudi, ali ako
je tako neka im onda barem stranačka knjižica nije jedina stvar
kojom se mogu podičiti. Novi ravnatelj NP Plitvička jezera,
“nemetnut” iz Zagreba je Ličanin, HDZ-ovac, ali ima poslovni
životopis koji sugerira da njegov izbor nije uobičajeno iritantno
političko silovanje. I već prvi potez, suspenzija nabave super
skupog terenca kojeg je raspisala “Milinovićeva” v.d.
ravnateljica govori da i u političkom kadroviranju postoji puno
nijansi.
Spušteno na ovu našu karlovačku razinu, moramo primijetiti da se
ipak nešto mijenja na bolje. Znamo kako je krenulo; kad je
poslije rata Branko Vukelić preuzeo poluge političke vlasti u
Karlovcu ni čistačica u školi se nije mogla zaposliti bez
blagoslova HDZ-a. Mentalno i politički formiran u komunizmu,
Vukelić je samo preuzeo partijsku shemu kadroviranja i
implementirao je u demokratsko okružje, ali uz prilično
neshvatljiv odmak. Ni partijske strukture si nisu dozvoljavale
luksuz da na važne pozicije stavljaju analfabete samo zato jer
imaju partijsku knjižicu. To je nažalost široku primjenu
doživjelu s HDZ-om, a poslije Vukelića se u Karlovcu samo
pogoršavalo. Pa, mi imamo ravnatelje škola koje su hvatali u
trgovinama u krađi i koje naganjaju po sudovima zato jer ne mogu
kontrolirati osobne financije, nama su gradske tvrtke vodili
ljudi koji su na brzinu stekli status prvostupnika po
provincijskim hrvatskim veleučilištima…I nikom ništa.
Ne možemo ne primijetiti da otkad u Karlovcu konce vuče novi
gradonačlenik Damir Mandić, izbori ravnatelja i direktora više ne
odišu grubom i bahatom demonstracijom sile HDZ-a, već
racionalnošću i u krajnjoj liniji, političkom pristojnošću. Zar
je uopće važno je li nova ravnateljica Gimnazije Snježana
Štranjger članica HDZ-a ili ne kad se znaju njene stručne
reference i činjenica da je baš nju radni kolektiv htio za
ravnateljicu? Je li važno na kojem pročelničkom mjestu u Gradu
ili Županiji radi supruga novog direktora gradske tvrtke
“Mladost” Tihomira Jarnjevića, koje je on stranke simpatizer ili
član kad se zna da je fakultet završio u Americi, da ima iskustvo
rada u velikim kompanijama realnog sektora i da je – na koncu –
bio vrhunski sportaš i nastupio na Olimpijskim igrama? Pitanje
stranačke pripadnosti postaje izlišno ako iza čovjeka stoji
primjereno obrazovanje i poslovno iskustvo. Još je rano za
svođenje računa, ali ako se po jutru dan poznaje, Karlovac je
nakon dugo vremena možda dobio gradonačelnika koji ne živi na
političkom licemjerju i praznim floskulama, gradonačelnika koji
zaista prakticira ono što propovijeda.
